Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti osnovan je 1954. godine, pa iako će uskoro proslaviti 60. godišnjicu postojanja, njegovi rođendani slave se tek od preseljenja u novu zgradu 2010. godine, a prošlog je vikenda proslavljen treći.

Prema muzejskim izvještajima, u protekle tri godine broj događanja se učetverostručio; od 320 organiziranih događanja u 2010. godini, preko 800 u prošloj, do ovogodišnjih 1.200.

Brojke zvuče impresivno, ali ipak treba napomenuti da većinu tih brojki čine filmske projekcije, tribine, okrugli stolovi, susreti s umjetnicima, performansi, predavanja, kreativne i dječje radionice, predstave, promocije knjiga, dok izložbe suvremenih umjetnika i koncepcijske izložbe čine jedan segment djelatnosti MSU-a.

I prije preseljenja u novu zgradu Muzej su pratile mnoge kontroverze, a o problemima funkcioniranja pod vodstvom ravnateljice Snježane Pintarić najprije su javno progovorili slikar i profesor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Damir Sokić i Zvonko Maković, profesor povijesti umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji je nastavio prednjačiti u kritikama iznesenima u javnosti.

Treba se podsjetiti da je još 2003. godine ravnateljica Pintarić od profesora Makovića naručila koncepciju novog stalnog postava MSU-a koja zatim, iz nejasnih razloga, nije prihvaćena, ali nakon čega profesor Maković do danas nesmiljeno i učestalo napada rad institucije koju vodi ista ravnateljica.

Makovićeve kritike nastavile su se i preseljenjem u novu zgradu, no njegovi javni napadi nisu uvijek argumentirani, poput kritiziranja upotrebe jeftinog plastičnog materijala, lexana. na pročeljima zgrade MSU-a, zbog čega će se, tvrdi profesor, zgrada u idućih 10 godina raspasti.

Bilo je tu i opravdanih kritika, poput one o loše ugrađenim klimama i ventilaciji zbog kojih propadaju umjetnička djela, posebice slike koje se zbog čuvanja u neadekvatnim mikroklimatskim uvjetima iskrivljuju, zatim upita kako to da je tajnik muzeja i pravnik po struci Branko Kostelnik preseljenjem u novu zgradu postao producent dvorane Gorgona i zašto su se zapošljavali kustosi i kustosice bez relevantne profesionalne biografije. Jedan od velikih misterija ostat će i pitanje kako to da je projekt koji je trebao koštati 200 milijuna kuna u konačnici koštao preko 400 milijuna kuna?

Unatoč kritikama, Muzej suvremene umjetnosti nastavio je svoju priču na novoj adresi, a neke od postavljenih dijagnoza postale su vidljivijima u tri godine funkcioniranja MSU-a.

Jedna od temeljnih zadaća svakog muzeja je da se brine o umjetninama i da ih autentične predstavlja javnosti poštujući autorsko djelo.

Nažalost, nemali je broj poznatih domaćih umjetnika koji su ostali nezadovoljni načinom na koji su njihova djela izložena u sadašnjem stalnom postavu muzeja. Tako se, primjerice, skulpture naše najznačajnije kiparice Marije Ujević Galetović u instalaciji 'Meta II', umjesto na ogledalo, naslanjaju na bijeli betonski zid, instalacija Dalibora Martinisa nije postavljena u zamračenoj prostoriji, a kružne površine Dubravke Rakoci koje bi trebale biti presavijene i kao takve ulaziti u dijalog s arhitekturom i prostorom to nisu, što uvelike mijenja smisao njezinog djela.

U stalnom postavu nepotpuno je izložen i rad naše međunarodno najpriznatije umjetnice Sanje Iveković 'Ženska kuća' jer je uz gipsane portrete stvarnih žena izostavljena videodokumentacija njezinog razgovora s tim ženama. Naravno, ima još radova koji svojim postavom krivotvore originalna umjetnička djela, što je bilo vidljivo i prigodom svečanog otvaranja muzeja prije tri godine, ali u ozbiljnim institucijama takve bi se stvari do sada već popravile.

Iz izložbi koje smo mogli vidjeti u protekle tri godine može se zaključiti kako se programska vizija sadašnjeg vodstva MSU-a fokusirala mahom na umjetnike i umjetničke pravce 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća (izložbe 'Socijalizam i modernost', 'Za aktivnu umjetnost - Nove tendencije - 50 godina poslije (1961 -73)', 'Arhitektura za humaniji svijet – Jugoslavenski paviljon V. Richtera za Expo 1958'); djelomično zato što su djela iz tog vremenskog perioda i najzastupljenija u fundusu muzeja, a djelomično zbog nedostatka značajnijih financijskih sredstava koja bi omogućila česta gostovanja međunarodnih umjetničkih zvijezda. Svakako, najznačajniji međunarodni vizualni umjetnici koji su izlagali u novom MSU-u je britanski dvojac Gilbert i George (izložba 'Jack Freak pictures' 2010. godine).

Gledajući pojedinačno, u protekle tri godine bilo je vrlo dobrih izložbi posvećenih pojedinim afirmiranim domaćim umjetnicima, poput izložbe donacijeEde Murtića, retrospektive Aleksandra Srneca, retrospektive Danice Dakić, sjajne retrospektive Ivana Ladislava Galete, retrospektive Mladena Stilinovića, iznenađujućih izložbi samozatajnih umjetnikaMiljenka Horvata ('Traganja') i Antuna Motike ('Eksperimenti'). Nedostajalo je autorskih izložbi i kustoskih koncepcija. pa su u tom smislu najzanimljivija ostvarenja odlična izložba 'Ljubav prema riziku', vrlo dobra 'Socijalizam i modernost' i osvježavajuća 'Ideje za plakat'.

Od mladih suvremenih umjetnika čiji je samostalan rad predstavljen u NO galeriji, duhovitu izložbu imao je domaći kolektiv ABS, a mladi latvijski umjetnik Miks Mitrevics ostvario je seriju poetičnih instalacija posebno za prostor MSU-a u kojima je kombinirao stvari prirodnog porijekla i umjetne materijale, tj. smeće. Ne treba zaboraviti da je jedina skupna izložba mladih suvremenih domaćih umjetnika u MSU-u izložba T-HTnagrada@msu.hr koja daje relevantan presjek suvremene produkcije, a kroz nju se tokom godina promovirao velik broj danas značajnih mladih umjetnika.

Nažalost, u protekle tri godine vizija MSU-a nije se usmjerila prema sustavnom predstavljanju suvremene fotografije i dizajna. U tom smislu, izlaganje slavnog Karima Rashida ('Ideologija ljepote') predstavlja izuzetak te se treba nadati da će se u predstojećem razdoblju to promijeniti i da ćemo, primjerice, moći vidjeti izložbu naše dizajnerske legende iz 50-ih i 60-ih godina, Bernarda Bernardija.

Profesor ekonomije umjetnosti i kulture na milanskome Bocconiju, Stefano Baia Curioni, 2011. godine objavio je veliko istraživanje o europskim muzejima suvremene umjetnosti u kojem spominje da je više od 200 novih muzeja izgrađeno između 1995. i 2008. godine, a kao razloge takvog booma Curioni navodi želju za izgrađivanjem urbanog identiteta, iza koje stoji ideja da suvremena kultura može biti motor za marketing. Izgradnja takvih institucija kao simbola 'grada koji misli', njegove atraktivnosti i želje da se potvrdi na mapi suvremene kulture, trebala je pokazati svijetu da smo komunikativni, otvoreni, spremni na suradnju i okrenuti inovaciji.

Prema Curioniju, prilikom gradnje muzeja suvremene umjetnosti, najčešće se nije vodilo računa o kontekstu u kojem se gradi i o ljudima koji žive u tom kontekstu, odnosno nije se vodilo računa o tome da će ljudi teško razumjeti apstraktnu i konceptualne umjetnosti koju muzeji nude, što je dovelo do toga da mnogi muzeji nakon otvorenja izložbi zjape prazni.

Je li zagrebački MSU izgrađen zbog potreba ljudi, posjetitelja i suvremene logike ili konzerviranja, pitanje je o kojem će njegovo vodstvo morati u budućnosti voditi računa.

Samo ove godine u MSU-u održano je oko 400 programa za djecu i mlade, a u protekle tri godine organizirana su mnoga predavanja i kreativne radionice na temu suvremene umjetnosti, projicirani su dokumentarni filmovi o suvremenoj umjetnosti te su organizirani susreti i razgovori s umjetnicima radi boljeg upoznavanja s umjetnošću, tako da oni koji MSU smatraju samodostatnom elitističkom institucijom nisu u pravu.

U sadašnjoj situaciji u kojoj MSU od države ne dobiva novac za otkup novih umjetničkih djela i u kojoj previše novca odlazi na održavanje hladnog pogona, vodstvo i kustosi Muzeja trebat će uložiti dodatne napore i pronaći aktivnu energiju za stvaranje još atraktivnijih, a možda i alternativnih sadržaja koji će privući još veći broj posjetitelja. Samim time, bit će više razloga za buduća rođendanska slavlja.