'Svaka dekada, čini mi se, nosi neku svoju poruku i poetiku, nešto po čemu je posebna. Sedamdesete su bile žrtva stanovite infantilnosti ljudske memorije: desetljeću su, naime, prethodile razuzdane šezdesete, vrijeme, kao što je poznato, posljednje globalne utopije i velikih nada u bolje društvo, a nadovezale su se 'revolucionarne' osamdesete, koje su pak otvorile put važnim demokratskim procesima i novoj političko-zemljopisnoj kartografiji. Između te dvije moćne i signifikantne vremenske gromade šćućurile su se sedamdesete.'

Tako svoj interes za spomenuto desetljeće objašnjava Irena Lukšić, najpoznatija kao urednica kultne biblioteke Na tragu klasika, a sada i urednica zanimljivog zbornika čije ime sve govori – 'Sedamdesete'.

Lukšić početak sedamdesetih zapravo stavlja u ljeto 1969. godine kad su Charles Manson i njegova 'obitelj' počinili ubojstvo Sharon Tate.

'Mansonov je čin bitno obilježio sudbinu rock kulture i raznih utopijskih projekata izjavom da se u svom 'anarhističko-revolucionarnom radu' inspirirao 'Bijelim albumom' Beatlesa: vlasti diljem svijeta oštro su reagirale na sve vrste društvenih pobuna i nemira, dok su, s druge strane, buntovnici posezali za najbrutalnijim formama terorističke borbe. Običan čovjek je od toga osjećao strah i sputanost. Osvrćući se unatrag taj isti običan čovjek je kasnije, 90-ih godina, rastegnuo postojeća sjećanja na 60-e i preskočio 70-e kao nešto strašno, olovno, sivo, represivno. Tretirao ih je kao prazninu u koju se ne smije zavirivati jer će iz nje izletjeti neko zlo', Kaže Lukšić.

Istina je ipak drukčija, jer sedamdesete nude bogatstvo i različitost brojnih umjetnosti, nove književne teorije i sve veći utjecaj medija na društvo. Tako Georgij Leviton piše tekst o političkim disidentima tog vremena, kao i o značenju disidentstva u periodu kada je Europa bila podijeljena željeznom zavjesom. S druge strane, tu je i esej 'Nove ratnice: procvat američke etničke ženske književnosti u 1970-ima', koji je napisala Jelena Šesnić.

Irena Lukšić se vodila sljedećim kriterijima u izboru tekstova: 'Nastojala sam prezentirati tekstove koji pogađaju duh 70-ih (stilove, mode, novitete, paradigme), koji poglavito kroz književnost govore o društvu. Ili kraće: teme-simbole koji iz minimuma informacija stvaraju maksimalnu sliku jednog doba.'

Vodeći se idejom da zahvati raznolike umjetničke prakse u zborniku, Lukšić je tako izabrala i tekstove o značenju mutacija i kloniranja u znanstvenoj fantastici, ali i priču o propadanju ruskog sela. Tu je i zanimljiv esej teatrologinje Sanje Nikčević o dramatičaru Samu Shepardu, pod naslovom 'Prava istina o američkom snu ili ravnoteža straha'.

Koliko god područja izabrani tekstovi pokrivali, u zborniku od 430 stranica ipak nije moguće ni približno pozabaviti se svime fascinantnim iz tog desetljeća. Irena Lukšić otkriva da u sintetskom prikazu odabrane teme nikad nije moguće pokriti sve, a i susrela se s nekim banalnim preprekama: 'Jednom bi to bio prekratak rok za pisanje teksta, drugi put netrpeljivost među raznim autorima ('ako ćete uvrstiti tekst tog i tog autora, onda ja neću sudjelovati'), treći put delikatnost teme ('ne mogu pisati istinu jer će mi to neki ljudi zamjeriti'), četvrti put nedostatak kompetentnih autora. Kad bih imala dovoljno vremena i novaca da sve realiziram onako kako sam zamislila, angažirala bih suradnike na temama hrvatske emigracije, europskih festivala zabavne glazbe, televizijske zabave i svjetskih sportskih spektakla.'

Pred kraj zbornika nalazi se iscrpna i vrlo informativna kronologija događanja, koju je sastavila Lukšić. 'Kronologija je podsjetnik na događaje koji su nas pratili u spomenutom desetljeću. Istodobno je i diskretan znak postojanja mnogih tema koje bi valjalo promisliti i prezentirati. Sastavljajući tu 'vremensku traku' na neki sam način željela upozoriti na one banalne prepreke, koje sam malo prije spomenula, u opširnijem i dubljem zahvatu 70-ih, na ljude i njihova djela, na pojave i događaje bez kojih materijal 70-ih ne bi bio tako čvrst i postojan. Pritom sam nastojala obuhvatiti i visoko i nisko, relevantne informacije i tzv. triviju.

Mislim da sam ovim potonjim, uvrštavanjem celebrityja i glazbenih top-lista, jasno dala do znanja iz koje sam perspektive gledala vrijeme 70-ih, tj. da sam ga gledala iz globalnog sela XXI. stoljeća, iz točke koja nema centar i periferiju, visoko i nisko, lijevo i desno, dobro i loše', kaže urednica zbornika 'Sedamdesete', koja kao amblematsku pjesmu tog perioda navodi 'Imagine' Johna Lennona, ubijenog baš 1980.

Zbornik je objavilo Hrvatsko filološko društvo i može se naći u svim boljim knjižarama.