Billie Eilish – HIT ME HARD AND SOFT (Darkroom / Interscope)

Billie Eilish je prva osoba rođena u 21. stoljeću koja je osvojila i Oscara i Grammyja, a već sad, u 22. godini, teška je preko 50 milijuna dolara. Većina njezinih vršnjaka bi s takvim pritiskom na leđima poludjela te završila na jednoj ili više rehabilitacija. Ne i Billie. Ona se uz pouzdanog suradnika, brata Finneasa, još jednom ušuškala u studio i izbacila najdirektniju, najraskošniju i najkvalitetniju zbirku pjesama otkad se bavi glazbom, a uskoro će krenuti i na rasprodanu svjetsku turneju, jer joj je prošlu ukrala pandemija.

Eilish je na ovom albumu gotovo bez greške spojila dva svoja najveća talenta: uranjanje u intimu bedroom popa i raskošnu aranžersku širinu, koja ju je upisala u panteon rijetkih autora što su imali priliku komponirati temu za Jamesa Bonda. Sve je to na trećem albumu uzdigla na višu razinu zvuka, stadionsku u glasnijim i usisavajuće intimnu u tišim pjesmama, time samo pojačavajući dojam da te pjesme ne mogu pripadati nikome drugome. S iznimkom 'Birds of a Feather', koju bi dežurni lovci na plagijat vjerojatno prepoznali kao krađu Oliverove i Gibonnijeve 'U ljubav vjere nemam'.

U tako dotjeranom producentsko-aranžerskom okruženju ispod radara ne može proći ni tema albuma – pogled iz perspektive generacije Z na opsesivnost i toksičnost međuljudskih odnosa, posebno ljubavi. Billie nikad nije skrivala fleksibilnu seksualnu orijentaciju, kao ni kaotičnost svog ljubavnog života. No kad u 'The Greatest', vjerojatno najboljoj pjesmi koju je napisala od 'Ocean Eyes', kirurški precizno secira neuzvraćenu ljubav, kao da istovremeno zabija žilet u meko tkivo kolegica s vrhova top ljestvica i njihovo sve naglašenije medijsko prostituiranje propalih veza. Billie, čini se, tako mlada bolje od njih zna što je (bila) prava ljubav, ona koja udara, nekad tvrdo, nekad meko.

Dua Lipa – Radical Optimism (Warner)

Za razliku od Billie Eilish, koja se pred vama na trenutke razlijeva poput tinte (uh, opet Gibonni), Dua Lipa je brižno dotjerani projekt ispod čije je glazure teško zagrepsti. Nisu to, naravno, iste ambicije: Eilish rasprodaje stadione, a Lipi je zasad dovoljna pulska Arena. No mašinerija londonske Kosovke djevojke u PR rolloutu novog albuma upregnuta je u daleko više pravaca: nakon karijere modela, ulogom u filmu 'Barbie' upisala se i u glumice, humanitarne aktivnosti i propalestinske akcije množe se iz dana u dan, a pred izlazak albuma službeno je tagiran i novi dečko, jedan od najzgodnijih frajera među mladim britanskim glumcima, Callum Turner.

Tu je i hrpa skupih pozadinskih radnika, kojima su na ovom albumu pridodani australski 'psihodelični Isus' Kevin Parker (Tame Impala), kanadski kantautor Tobias Jesso Jr. i još jedan mladi britanski elektronički čarobnjak, Danny L Harle. Svi su dobili jednostavan brief – disco-funk bez puno filozofije, na organskom tragu Daft Punkovog 'Random Access Memories', ali zapakirano u mekani elektronički celofan, uz simpatični touch Mirzinog jata, recimo u poletnoj 'Training Season' (valjda kao mig starom kosovskom rokeru, Duinom ocu Dukagjinu). Rečeno – učinjeno, barem produkcijski i aranžerski: 'Radical Optimism' zvuči glatko, elegantno i ulickano, kao posljednji tulum uoči propasti svijeta, zbog kojeg će nam biti žao ako ne odemo na njega. Prva prilika je već u lipnju u Puli - naravno, ako imate karte.

Sia – Reasonable Woman (Atlantic)

Još jedan doprinos analizi trenutačnog stanja ženskog pop pisma stiže nam iz Australije preko Londona, iako generacijski sasvim u drugom ključu. Uzrast Sie naime otprilike dobijete kad zbrojite godine Billie Eilish i Due Lipe, a tek se rijetki sjećaju downtempo benda Zero 7, u kojemu je pjevala kad je bila njihovih godina. Siu daleko bolje znamo po solo karijeri i megahitu 'Chandelier', kojim je već skoro u četrdesetima postala dijelom prve lige pop svijeta, zbog čega si danas može priuštiti gostovanja diva poput Chake Khan ili Kylie Minogue.

No problem albuma 'Reasonable Woman' je to što ne zvuči kao da ga je snimila razborita žena, već kao preproducirani kaos u kojemu se na trenutke ne zna tko pije, a tko plaća. Chaka Khan je smiksana preko tone sintesajzera i groznih filtara tako da legendu ne možete ni raspoznati, a slično su prošle i Tierra Whack, pa čak i Paris Hilton, za što nam nije posebno žao. Od svih suradnji, a i od svih pjesama na albumu, najčistije zvuči duet s Kylie Minogue 'Dance Alone', koja se donekle nadovezuje na prošlogodišnji album Kylie i pokazuje da disko dive u kasnim četrdesetima/ranim pedesetima još imaju što reći. Dakako, ako ih ne zatrpaju šumom nepotrebnih zvukova.