Autorica kriminalističkih romana Karin Slaughter, čije knjige su prodane u više od 30 milijuna primjeraka širom svijeta, posjetit će Zagreb 17. i 18. lipnja 2015. godine i gostovati na književnoj večeri u srijedu u 20 sati u prostorima Zagreb Eye vidikovca te na potpisivanju knjiga i druženju s čitateljima u četvrtak u 19 sati u Tisak media multimedijalnoj knjižari u Gajevoj ulici br. 2.

Slaughter dolazi u Hrvatsku zahvaljujući angažmanu svojeg nakladnika Znanje, koje je dosad objavilo četiri autoričina romana iz serijala o specijalnom agentu Willu Trentu: 'Triptih', 'Krhotine', 'Postanak' i 'Slomljena', a tijekom posjeta autorica će najaviti i sljedeći roman serijala 'Duboki pad', koji u hrvatskom prijevodu dolazi u srpnju ove godine. Karin Slaughter je nagrađivana i uz Patriciu Cornwell jedna od najboljih suvremenih američkih autorica trilera, čiji romani su prevedeni na više od trideset jezika. Njezini romani iz serijala o disleksičnom specijalnom agentu Willu Trentu u više navrata našli su se na samom vrhu New York Timesove ljestvice najprodavanijih knjiga.

Književno najmoćniji prikazi američkog juga se mogu naći u djelima Williama Faulknera i romanu 'Ubiti pticu rugalicu' Harper Lee. Kakav je jug iz vaših romana, primjerice Okrug Grant u koji ste smjestili radnju brojnih romana?

Okrug Grant je sličan malom gradu u kojemu sam odrasla. Postojao je u njemu jedan koledž, postojala je bogata strana i siromašna strana grada, kao i srednja škola u kojoj se obožavalo igrače američkog nogometa. Mali gradovi svugdje imaju sličnu paletu likova, pa je tu uvijek netko pretjerano radoznao tko se svima petlja u život ili muž koji tuče svoju ženu i kojega nitko ne zaustavlja jer bi se to smatralo miješanjem u osobne odnose. Mali gradovi imaju svoja pravila kao i veliki – volimo znati svu prljavštinu o svojim susjedima, ali smo zgroženi ako oni znaju isto o nama.

Koliko pozornosti poklanjate gradnji svojeg fikcionalnog svijeta?

Mjesto radnje je zapravo glavni lik svega što pišem. Smatram da je svaka knjiga i izraz autorova iskustva u zajednici. Kada pišem o gradićima u Okrugu Grant, svjesna sam da imaju svoje posebne karakteristike koje ih čini različitima, pa su neki politički liberalni, drugi nastanjeni radničkim stanovništvom a treći pak gube svoj socijalni status. Mnogo se može reći o stanju naše zemlje i po tome u kakvim sredinama i zbog čega nastaje kriminal.

U Atlanti se, pak, odigravaju romani u kojima je glavni lik detektiv Will Trent. Što karakterizira Atlantu kao urbani prostor?

Atlanta je svijetu dala Coca-colu, nemojte nikad zaboraviti! (smijeh) Riječ je o gradu s mnogo parkova i drveća, Atlanta je zeleni grad u kojemu se mnogo vremena provodi vani. Na ulicama je uvijek mnogo ljudi koji trče ili voze bicikl. Metropolitansko područje Atlante ima oko 6,5 milijuna stanovnika, što znači i da je uvijek gužva na autocesti. U Atlanti se ljudi dosta identificiraju sa svojim kvartovima, jer se tako otkriva i određeni socijalni status, politička uvjerenja, kao i druge stvari.

U romanu 'Cop Town', čija je radnja smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća, željela sam prikazati kako se Atlanta mijenjala. U tom trenutku se stanovništvo od većinski bijelog pretvorilo o većinski crno, što je podrazumijevalo i neke druge promjene. Tijekom istraživanja građe za 'Cop Town' uvidjela sam da i bijeli i crni političari dijele istu osobinu – učinit će što je najbolje za bogate. Neke druge teme će doći na red tek nakon što se osiguralo sve onima koji okreću velike dolare.

Koliko su rasni odnosi prisutni u vašim romanima?

Ne uvijek. Pisala sam o rasi i kriminalu, kao i u masovnom zatvaranju crnih muškaraca, ali Atlanta zapravo nije grad koji ima problema s rasizmom. Da budem precizna: rasizma ima svugdje, ali ne u Atlatni više nego drugdje, nego čak i manje. Atlanta je mnogo više integrirana od New Yorka ili Los Angelesa. Naravno da ima povijesno iskustvo robovlasništva i segregacije u Atlanti, ali i kasnije iskustvo pokreta za prava crnaca i Martina Luthera Kinga, koji je rođen dvije milje od kuće u kojoj danas živim u Atlanti. U Atlanti crnci čine većinu zaposlenika u policiji, vatrogascima, gradskim službama i slično, s obzirom na to da su i većina stanovnika u gradu. Na jugu zapravo uvijek znaš koji su ljudi rasisti, dok na sjeveru to saznaš tek kada se odlučiš pridružiti nekom elitnom klubu.

Kako ste se odlučili na pisanje serijala romana smještenih na istoj lokaciji i s istim likovima? Je li to bila ideja od početka ili ste s vremenom shvatili kako volite provoditi vrijeme u društvu tih likova? Je li, uostalom, tako lakše?

Znala sam tijekom pisanja trećeg romana smještenog u Okrug Grant da će se dogoditi velika promjena i da će se neki likovi prebaciti u Atlantu. Imala sam za to dva razloga: prvi je jednostavno taj da nije uvjerljivo ako se mnoge strašne stvari događaju u jednom gradiću, a drugi je da su likovi postajali previše sretni, što je značilo da ih opet nekako trebam unesrećiti.

Tako sam započela razmišljati o Willu Trentu te sam napisala i prvi roman u kojem se pojavljuje, 'Triptih', i to između dva posljednja u serijalu smještenom u Okrug Grant. Bio je to veliki spisateljski izazov, jer sam istovremeno znala kakav je rasplet, ali sam morala održavati napetost te od Willa stvoriti lika za kojega će se Sara Linton, moja junakinja iz Okruga Grant, moći zainteresirati. Stvarala sam svijet oko Willa pripremajući ga za upoznavanje sa Sarom u romanu 'Genesis', a njihov odnos kulminira u 'Slomljena', kada vidimo dvoje ljudi koji žele biti zajedno, a ne znaju kako.

Pišete iz nekoliko različitih perspektiva u svojim romanima. Kako stvarate različite glasove likova kroz koje onda pripovijedate?

Voljela bih i sama to znati! Nisam uopće imala namjeru tako pisati kada sam započela prvi roman, ali sam na pola knjige shvatila da trebam pisati iz točke gledišta nekoliko likova. Uživala sam u tome da se ista situacija prikaže na više načina, kao i da čitatelj polako shvati kako su neki od likova nepouzdani pripovjedači. To je uvijek zabava za pisca.

Ono što se mijenja u svakoj knjizi jesu negativci. Imate li nekoga koji vam je omiljeni?

Nemam omiljenog lošeg dečka ili curu, jer ne zaboravite da i žene mogu biti negativci. U svakoj priči mi je cilj da čitatelj razumije zašto loša osoba čini loše stvari. Nekad je to zbog duševnih bolesti, nekad iz očaja, nekad je to splet okolnosti. Ono što, pak, povezuje sve negativce jest da u svojoj glavi imaju ista opravdanja za svoje zločine. Kao i u životu, i u fikciji uvijek mora postojati objašnjenje i moraju postojati razlozi. Mrzim trilere u kojima se piše po premisi da postoje zli ljudi koji, eto, čine zle stvari. Uvijek postoje razlozi, a oni čine priču zanimljivom.

Pišete mnogo, što za autoricu krimića i trilera također znači da trošite mnogo zapleta. Koliko ste detaljni kada mapirate kuda će sve skrenuti priča, pazite li da se svaki detalj uklopi ili jednostavno sve smišljate usput?

Ovisi o knjizi. U romanu 'Slomljena' bila sam zadovoljna s time da priča ide kroz lik Lene, jer je to bilo srce te knjige. Htjela sam pisati o tome kako taj lik odlučuje učiniti nešto drugačije u odnosu na ono što uvijek čini, a to je izmigoljiti se iz nereda koji je sama stvorila. Kod svake knjige osnovna ideja priče sugerira kako se onda posvetiti fabuli. Neki od mojih romana su isključivo vođeni likovima, a ne pričom ili zapletom. Volim na nove načine misliti o tome kako sklopiti triler te uživam raditi na tome da pojačam pojedine aspekte priče.

Kako komentirate krimiće koji svoje zaplete uzimaju iz aktualnih naslova crne kronike? Dogodi li se nekad vama da pratite neku priču u medijima i pomislite kako bi se iz toga dalo napisati odličan roman?

Postoje tolike istinite priče u koje nitko ne bi povjerovao da ih pročita u romanu. Život je mnogo luđi od fikcije. Ne koristim se novinskim naslovima u osmišljavanju svojih knjiga. Podsjetim se često da pišem o kriminalu, ponekad i o seksualnim zločinima koji se događaju stvarnim ljudima na cijelom svijetu, doslovce se svake minute dogodi jedno silovanje na Zemlji. Ne želim eksploatirati takve tužne priče, ne želim šokirati ili jeftino uzbuditi čitatelja. Želim ljudima pokazati kakve su posljedice zločina. Ono čime se koristim ponekad u romanima i što sam znala ubaciti kao detalj su stvari iz autopsijskih izvještaja, ali nikad cijelu priču neke od žrtava. Naglašavam da ne želim iskorištavati tuđe tragedije. Uostalom, moji krimići su na kraju dana – zabava.

Suvlasnica ste izdavačke kuće Slaughterhouse. Koji je bio vaš motiv da se upustite u taj biznis?

Jednostavno, vidjela sam koliko je ženama u kriminalističkom žanru teško probiti se, dobiti odgovarajuću promociju. Kako je meni krenulo jako dobro u životu, htjela sam pomoći drugim autoricama. Unatoč svemu, u svijetu izdavaštva se od žena očekuje prvo da pišu ljubiće, romane o pletenju i mačkama, a ne napete trilere. Postoji mnogo fantastičnih spisateljica koje pišu mračne trilere - Gillian Flynn Denise Mina, Mo Hayder, Tess Gerritsen, Lisa Gardner, Meagan Abbott – ali treba pomoći i onima koje tek dolaze. Tome služi Slaughterhouse. Često čitam rukopise i onda sa svojim uredničkim timom raspravljam hoćemo li to objaviti. Moj osobni ukus se zapravo svodi na to da priča drži vodu od početka kraja i da su likovi uvjerljivi. Iako zvuči lagano, takve knjige nije uvijek lako naći. Ali tu su i knjige poput 'Burial Rites' Hannah Cole, koja nije žanrovski triler, ali govori o novim i zanimljivim glasom. Uopće, nije to napet roman, ali je dobar i zanimljiv.

Ako se može vjerovati internetu, aktivistički ste se angažirali kako biste spasili od zatvaranja lokalne javne knjižnice u Atlanti. O čemu je riječ?

U ovom slučaju je internet u pravu! Tijekom recesije su provedena ogromna rezanja proračuna, naročito kad je riječ o financiranju javnih knjižnica, a taj se novac nije ni danas vratio. Istovremeno, sve više ljudi je počelo posuđivati knjige u knjižnicama, jer nemaju novca da ih kupe. Javne knjižnice su također i mjesta na kojima svatko može dobiti pristup internetu, a u Americi se ni za posao ne možete prijaviti bez odlaska online. Ukidanje sredstava javnim knjižnicama je nevjerojatno kratkovidna politika, jer je za mnoge mlade u ruralnim sredinama javna knjižnica jedino mjesto na kojemu mogu kroz knjige i internet dobiti prozor u svijet. Smatram da je to pitanje temeljnih ljudskih prava, pravo na obrazovanje. Ukidati tako djeci samu mogućnost čitanja, znači ukidati im budućnost!

Javne knjižnice su kičma cijelog obrazovnog sustava, one su ključan dio naših lokalnih zajednica. To što im političari režu budžete je grijeh i borim se aktivno protiv toga.