Nisu Novajlije sa 'Životom u Hrvatskoj' otkrili ništa spektakularno novo niti će im rubrika ući u anale istraživačkog novinarstva. No zanimljivo je na jednom mjestu pogledati i poslušati koje su specifične slabe točke detektirali u pojedinim gradovima, mjestima i županijama. Bilo bi još bolje da su ti prilozi nešto dulji - ili podijeljeni na dva dijela.
Nova TV u sklopu svojeg Dnevnika dvaput tjedno (srijedom i subotom) ima novu rubriku - 'Život u Hrvatskoj'. Uveli su je, kako kažu u službenim objavama, ususret lokalnim izborima koji nas čekaju u petom mjesecu - valjda kao neku glasačku verziju šalabahtera kakve dnevne novine znaju objavljivati prije državne mature. Evo vam, dragi glasači, pa da ponovite gradivo o gradovima i njihovim problemima prije nego što opet glasate za one koji su te probleme izazvali. Ili tako nešto.
Moram priznati da mi se to već kao ideja sviđa. Puno više od uobičajenih predizbornih programa Nove TV, u kojima glasačima govore o tome za koga će, izgleda, glasati pa onda to ilustriraju šarenim grafikonima i kružićima. Podsjećanje gledatelja/glasača na to kakvo im je stanje u gradu, općini, županiji u kojima žive zapravo je doprinos jednom dijelu građanske i političke kulture s kojom u Hrvatskoj ne stojimo baš junački, a to je informiranost i obrazovanost glasača o stvarnim utjecajima pojedinih političkih opcija na njihov život. Ljudi ovdje u najboljem slučaju glasaju zbog ideologije (čitaj: prema tome tko 'diše hrvatski' ili 'skida hadezenjare'), a u najgorem zbog toga što im je pripadnik neke stranke 'naš'o pos'o za maloga u općini' ili mu je kumov najbolji prijatelj. Pokušaj da im se svrati pozornost na to kako im ti kumovi ili hrvatska pluća doista gospodare gradovima i županijama korak je u pravom smjeru edukacije birača, premda je pitanje koliko će imati učinka.
No kako to izgleda u izvedbi? Dosad je Nova emitirala četiri rubrike o životu u Hrvatskoj - o Zagrebu, Zadru, Zagrebačkoj županiji i jučer o Splitu i ono što se odmah nameće kao prvi dojam jest to da su prilozi prekratki. Taman kad počnete razmišljati barem o jednoj stvari koju su vam u prilogu predstavili kao neuralgičnu točku tog grada ili područja - opa, GOTOVO! Ima to i svojih prednosti jer su autori priloga prisiljeni sistematizirati i pokušati sve najvažnije pregledno prikazati u jednom prilogu, ali, brate mili, ipak je sve nekako previše zbrzano u tih desetak minuta. Jednu sekundu si u dvorani na Jazinama gdje ti govore o tome kako je košarka užasno bitna za Zadar, u drugoj sekundi smo već pred zatvorenim dućanima na zadarskom poluotoku, gdje ti govore kako su se svi starosjedioci iselili iz centra, pa hajd'mo malo na cestu Kalmetinu koja je zbog nečega super, ali nisi uspio zapamtiti zbog čega jer si već u sljedećem kadru kod nekog simpatičnog čove u nečemu što izgleda staretinarnica pa ti priča o kulturi. Još je veća zbunjola bila kad su bili u Zagrebačkoj županiji pa su morali pokriti veći broj gradića i mjesta, što u praksi znači da kad si od Svete Nedjelje preko Ivanića i Velike Gorice došao do skele u Medsavama - više nisi znao ni kako se zoveš ni gdje stanuješ.
U redu, pretjerujem zbog ilustracije. Može se to pratiti, a i shvaćam rezon - u Dnevniku se i ne može 'žrtvovati' više od deset minuta. Čak se i tih deset minuta mora prozvati posebnom rubrikom da bi se gledatelja psihički pripremilo na nešto dulje trajanje priloga. Shvaćam i zašto je sve koncipirano kao dio Dnevnika, a ne kao zasebna emisija nakon njega - jer će to ovako gledati više ljudi. No palo mi je na pamet da bi možda bolje pokrili svaki grad i područje kada bi, recimo, prilozi išli u dva dijela - jedan dan prvih deset minuta, a drugi dan drugih.
Naime, iako se vidi da Novini novinari ulažu velik trud da bi sistematično i pregledno prikazali sve ono što je kritično u gradovima i županijama o kojima snimaju priloge, vidi se i da bi rado u sve to ubacili i svoj osobni pečat i nekakvu osobnu, ljudsku priču, što i inače reportažama s ovakvim općenitim temama daje ono 'meso' po kojem će ih gledatelji pamtiti. No za to u deset minuta jednostavno nema dovoljno mjesta ni vremena pa se, kad rubrika završi, osjećamo kao da tu još nešto fali i najradije bismo digli ruku i televizoru doviknuli: 'E, imam ja još jedno pitanje o ovome!'