Na početku filma 'Zvuk slobode' odmah će vam se slomiti srce i zgrčiti želudac. Nemoguće je da se to ne dogodi. U prvih ćete petnaestak minuta, naime, odgledati priču o dvoje siromašne djece iz Hondurasa, koje navodna agentica za djecu-glumce i modele, pozove na audiciju i probno snimanje. Njihov otac, siromašni radnik, pristaje ih dovesti, ali mu ne dopuštaju da ostane sa svojim sinom i kćeri na audiciji. Kada se on pak vrati po njih, na mjestu gdje se održavala audicija više nema nikoga, pa ni njegove djece.

U međuvremenu nam redatelj Alejandro Monteverde servira nekoliko izrazito uznemirujućih minuta - scene u kojima navodna agentica podučava djecu kako pozirati pred kamerom. Odmah je jasno o kakvom se poziranju radi, a teško je da se čovjeku ne stisne srce i ne preokrene želudac zbog prizora seksualiziranja djece u dobi od 5 do 10 godina. Još kad se tome dodaju snimke sa sigurnosnih kamera na kojima se vide otmice djece čak i mlađeg uzrasta, gledatelj u ovu filmsku priču ulazi tako da mu se plače, ali mu se istodobno i odmah odlazi u rat za slobodu i prava djece.

'Zvuk slobode' snimljen je prema životu stvarnog američkog aktivista i nekadašnjeg vladinog agenta Tima Ballarda, kojeg u filmu glumi Jim Caviezel. Tima u filmu upoznajemo dok još radi za vladu i upravo sudjeluje u hvatanju jednog od najozloglašenijih pedofila. No iako je akcija uspješna, Tim je nesretan jer, kako to kaže jedan njegov kolega, tijekom godina uhvatili su stotine pedofila, ali nisu spasili nijedno dijete. Kada Tim shvati da to neće promijeniti ako nastavi raditi za vladu i kada čuje za brata i sestru iz Hondurasa koje smo upoznali na početku, odlučuje dati otkaz i samostalno se baciti u potragu.

Sve dosad prepričano moglo je biti temelj za jedan sasvim solidan triler i na trenutke se čini kao da bi 'Zvuk slobode' to i mogao biti - neke su scene vrlo atmosferične i napete, Caviezelova gluma dosta sugestivna, lokacije interesantne, nađe se tu i pokoji živopisan lik, kao što je nekadašnji pripadnik kolumbijskog kartela Vampiro (Billy Camp), a pozornost privlače i neki poznati glumci, kao što je Mira Sorvino, koja glumi Timovu suprugu. No film nekako ne uspijeva doseći razinu 'solidnosti'. Spor je, opterećen patetičnim herojskim glorificiranjem Ballarda (koji u krajnjem dojmu ispada praktički važniji od same djece), citiranjem Biblije i općenitim 'probudite se, ovce' stavom zbog kojeg bi čovjek mogao pomisliti da se nijedan film i nitko drugi osim Ballarda dosad nije bavio problemom traffickinga i (seksualnog) izrabljivanja djece.

Ukratko, film i nije bogznašto, iako se predstavlja kao revolucionarni krik u bavljenju ovim problemom, glas koji će svijetu otvoriti oči i poziv na akciju protiv strašnih, ali skrivenih zločina za koje većina ne zna. Autori filma cijelo nas vrijeme navode na očekivanje nekog velikog otkrića - kao da nam žele reći da će Ballard otkriti što se ZAPRAVO zbiva, iako je tužna i užasna tema jasna od početka - da se djecom trguje, da ih se porobljava i da doista valja učiniti nešto da bi se to ispravilo i spriječilo. Ballard, međutim, iako junački spašava i brata i sestru iz Hondurasa, ne otkriva ništa posebno. Samo se u filmu nagovješćuje da postoji još nešto.

Sumnja da je 'to nešto' jedna od najmračnijih, ali i najapsurdnijih suvremenih teorija zavjere pojavila se prije svega zbog toga što su i čovjek na čijim je akcijama baziran film, Tim Ballard, ali i čovjek koji ga glumi u filmu, Jim Caviezel - pobornici te teorije. U ne tako malo javnih istupa i jedan i drugi su, osim legitimne i apsolutno razumljive zabrinutosti zbog trgovanja djecom, govorili o dogovorima 'elita' (moćni političari, bogataši, narkobosovi, čak i tehnološki tajkuni), pa i o bizarnoj teoriji da se djecom trguje zato da bi se iz njihove krvi dobio adrenokrom, koji se smatra svojevrsnim vrelom mladosti i vječnog života. Drugim riječima, tvrdili su da postoji bjelosvjetska zavjera da se djecom trguje ne samo radi profita i zbog generalne izopačenosti, nego i radi pomlađivanja bogatih i moćnih. Obojica spomenutih poznati su i kao konzervativci, bliski političkim i medijskim profilima tipa Fox News.

Naravno, u filmu se ta teorija ne razrađuje - film u načelnoj filozofiji ostaje na (pre)općenitoj razini užasa zbog traffickinga i pedofilije, ali podržava osjećaj paranoje koji je tipičan za one koji su skloni teorijama zavjera. Cijelim svojim postojanjem vibrira da 'tu postoji još nešto'. Društvena klima u Americi - podjele, nepovjerenje, trumpovska i post-trumpovska anksioznost, društvene i ekonomske posljedice pandemije, ekonomska kriza - idealno je plodno tlo za takve paranoje, pa je film tu sletio k'o as na desetku. Ostvario je nevjerojatan uspjeh u kinima i postao neočekivani hit ljeta, nadmašivši 'Indianu Jonesa'. I u ostatku svijeta dobroje prošao, pa i kod nas.

Tome je pridonijela i neobična kampanja koja je pratila film, a koja se prije svega temeljila na priči o tome kako su hollywoodske elite bunkerirale film zato što ne žele da šira publika napokon sazna istinu o ovom strašnom problemu. Iako je tvrdnja barem djelomično nelogična jer šira javnost već odavno zna za problem traffickinga i pedofilije, kampanja je izvrsno uspjela i ljudi su povjerovali u priču zato što je, kao i uvijek kod takvih uspješnih fama, u njoj bio i djelić istine. Ta se istina sastoji u tome da je film doista imao problema s pribavljanjem sredstava za distribuciju i da ga je Disney doista 'spremio u ladicu', no prema Occamovoj oštrici čini se da to nije bilo iz nekih zlokobnih razloga iz rubrike 'kupam se u krvi nevine dječice', nego zbog toga što film nisu smatrali dovoljno dobrim. Kada su autori pak od Disneyja otkupili prava na distribuciju i obratili se maloj kući Angel Films, uslijedila je velika kampanja javnog prikupljanja sredstava (crowdfunding), u kojoj je za samo dva tjedna prikupljeno dovoljno novca za distribuciju filma.

U Americi je uz filmu pokrenuta i kampanja kojom se ljude poticalo da, nakon što sami kupe kartu i pogledaju film, na posebnoj platformi za tzv. 'društveno darivanje', Pay it Forward, kupe i ulaznice za one koji si ih možda ne bi mogli priuštiti. Osim što je tako i ljudima koji si inače ne mogu priuštiti skupe kinoulaznice omogućeno da ih s te platforme nabave besplatno, prodaja ulaznica za 'Zvuk slobode' nevjerojatno je porasla. Američki konzervativci profila koji se naziva alt-right (alternativna desnica) na sličan su način ovoga ljeta uspjeli na vrhove top-ljestvica dovesti dvije kontroverzne country pjesme s rasističkim i općenito desničarskim tonovima - 'Try That In A Small Town' koju pjeva Jason Aldean i, još mnogo više, 'Rich Man North of Richmond' Olivera Anthonyja. No u usporedbi s organizranom kampanjom uz 'Zvuk slobode', to s pjesmama čini se tek kao slučajan događaj koji možda jest, a možda i nije nadahnut s istog izvora. Kampanja oko filma definitivno je organiziranija, profesionalnija i zapravo - impresivna.

No iako sve te američke priče i američka društvena klima mogu dosta dobro objasniti vrtoglavi uspjeh filma koji bi inače primijetila samo ograničena skupina gledatelja, činjenica jest da je film ostvario sjajan uspjeh i kod nas, a i drugdje u svijetu. Znači li to da je kulturna kolonizacija na svojem vrhuncu i da je 'cijeli svijet postao Amerika', ne znam. Ne znam ni jesu li konzervativni sentimenti i sklonost teorijama zavjera koji su pridonijeli popularnosti filma u SAD-u isti oni sentimenti koji su i kod nas odveli publiku u kina. Sigurno je jedino to da je priča oko ovog filma vrlo zanimljiv fenomen. Mnogo zanimljiviji od samog filma.