Tako je to, nažalost, i danas, no pojavio se novi, suvremeni tip roditelja koji promišljaju o svojim postupcima, pokušavaju dokučiti njihov dugoročni utjecaj na dijete, rade na sebi i traže najbolje načine kako odgojiti sretno, emocionalno stabilno dijete s osjećajem samopoštovanja.

Na sreću, određen dio ljudi osvijestio je važnost međusobne komunikacije i loše posljedice koje izlaze iz autoritarnog odnosa, koji podrazumijeva ignoriranje i sistem nagrada i kazni, uskraćivanje pažnje i bliskosti. A promijenio se i pojam poslušnog djeteta. Poslušnom djecom smatrala su se ona koja ne prekidaju roditelje dok govore, koja se igraju s drugom djecom u sobi, koja ne zapitkuju previše. Poslušna djeca ni danas ne prekidaju roditelje i znaju se igrati s drugom djecom, samo su načini na koje to postižemo bitno drugačiji. Moderni, informirani roditelji upoznati su sa svim fazama kroz koje djeca prolaze i sukladno tome, pozitivno utječu na neurološki razvoj djeteta.

Današnjim pak roditeljima nije prioritet ukalupiti se u neku kolektivnu sliku, biti pristojan, ne propitivati i po nekom nepisanom pravilu živjeti život, obrazovati se, udati i imati djecu. Danas roditelji prvenstveno žele da im djeca budu sretna, da imaju unutarnji mir, da razviju samopoštovanje i u procesu odgoja propituju svoje ponašanje, rade na sebi, promišljaju kakve će posljedice njihovo ponašanje imati na dijete.

Odgovori 'zato što ja tako kažem', 'zato što sam ti ja mama' ili pak onaj tako omiljeni 'tradicionalnim roditeljima' - 'dok živiš pod mojim krovom, bit će kako ja kažem', u modernom društvu određenoj skupini roditelja naprosto su neprihvatljivi.

Ipak, s druge strane, nekim roditeljima odličan alat za malo mira u kući, dugoročno gledano pogrešna retorika koja nikako ne pomaže razvoju djeteta.

Ono što se u suvremenom društvu bitno mijenja jest tretiranje djeteta. Prijašnji koncept roditeljstva tretirao je dijete kao objekt koji treba oblikovati, a postignuće je roditeljstva bilo naučiti dijete da sluša i poštuje starije.

'Djeca tako odgajana idu u dvije krajnosti, ili su cijeli život u sukobu s autoritetima, što se očituje također i kroz razne vrste kriminala, ili postaju osobe koje se poistovjećuju s autoritetom i nemaju sebe', kaže Tomislav Kuljiš, terapeut, autor programa 'Roditeljstvo 0-6' i utemeljitelj centra Prirodno roditeljstvo.

Današnji roditelji gledaju na takav način odgoja drugačije, promijenila im se razina svijesti, žele da im je dijete sretno, da ima sebe, da ima samopouzdanja, da ima svoj stav, da dobro funkcionira u društvenim i emocionalnim odnosima, a onda da je na neki način uspješno u životu, pojašnjava Kuljiš. Dijete više nije objekt, ono postaje subjekt.

Nekad stroga i distancirana disciplina te ignoriranje kao metoda odgoja, zamijenjeni su, kod određenih roditelja, toplom i pristupačnom 'metodom', roditeljem koji je spreman uvažiti, naučiti i poštovati sve djetetove razvojne faze i u skladu s njima se ponašati.

Jedna od faza u kojima većina roditelja ne zna kako postupiti, jest faza terrible two ili tzv. neposlušna faza.

'Ona nikako ne znači da je dijete postalo zločesto niti znači da roditelji nešto rade krivo. Obično nastane panika i ljudi se zbog svog srama da nisu dobri roditelji počnu obrušavati na dijete. Ono što u tom periodu dijete treba od roditelja jest afirmiranje osjećaja da ima pravo na svoj stav, na svoju volju, ideje i mišljenje i ima pravo da se te ideje mogu ne slagati s onim što bi mame i tate htjele. To nikako ne znači da im se sve dopušta, ali iz tog perioda mora izaći s iskustvom da ima pravo biti svoj', pojašnjava Kuljiš, dodajući da su u toj fazi djeca 'legitimno neposlušna'.

Bit roditeljstva upravo i jest u tome: prepoznati faze, znati se nositi sa sobom i na najbolji način tretirati dijete trudeći se biti najbolji mogući roditelj. Osvijestiti da bliskost i ljubav nisu nešto što dijete treba zaslužiti, da ga vole bezuvjetno, a ne zbog nečeg što je postigao, da ga neće odbaciti ni kada se ne slažu s njim - znači biti na uspješnom putu roditeljstva.

'Ključ uspješnog roditeljstva je u očuvanju djetetovog povjerenja u nas kao roditelje, očuvanju povjerenja da ćemo uvijek biti tu uz njega kada nas treba, da uvijek može računati na nas, da ga nikada nećemo napustiti ili iznevjeriti, da što god kaže ili napravi, neće ugroziti naš odnos, da ćemo uvijek stati iza njega naspram drugih i podržati ga. Dijete kojem je očuvano povjerenje u roditelja, samim time vrlo je kooperativno, želi pridonositi očuvanju tog odnosa, normalno mu je da bude svojevoljno poslušno (osim u 'terrible two'), a ne zbog straha od kazne i s njim je roditeljstvo puno lakše. Bilo bi bolje reći da je njemu s takvim roditeljem puno lakše jer je to upravo onaj odnos koji dijete očekuje i treba', pojašnjava Kuljiš, no to nikako nije znak da djetetu trebamo dopuštati da sve bude po njegovom. Dapače, permisivnost nije nikakva usluga djetetu. Djetetu, pojašnjava Kuljiš, neminovno moramo biti izvor frustracije kada postavljamo granice, ali istovremeno i utjehe. No pritom je važno da očuvamo odnos i bliskost čak i kad smo u sukobu. Dijete mora u sebi osjećati da smo si u osnovi i dalje dobri i da se bez obzira na trenutni konflikt, naš odnos i naša bliskost neće promijeniti.

Sve više današnjih roditelja, na sreću, o tom svemu promišlja, konstantno se educira i radi na sebi i svojim postupcima. Možda unatoč babarogama i prijetnjama poput 'nisi me slušao i nisi zaslužio da se igram s tobom', ipak postoji neka nada za našu djecu.