Jinhua Hutou smješten je u pokrajini Zheijang u istočnom dijelu Kine i poznat je po Festivalu psećeg mesa. Kao što mi uživamo u kotlovini, festivalu pršuta i odojku s ražnja, tako na tom sajmu domaći sladokusci kušaju specijalitete od 'paščevine', zbog čega se u tri dana koliko traje fešta zakolje nekih 5.000 pasa.

Na sličan način kao što smo mi zaživjeli priču o 'Picokijadi', i njihova lokalna legenda kaže da je sve počelo u 14. stoljeću, kada je Hu Dahai iz dinastije Yuan naredio da se pobiju svi psi u gradu, jer su lavežom upozoravali pobunjenike na dolazak vojske. Budući da hrane nije bilo u izobilju, vojska se počastila psećim gulašom smaknutih čuvara ognjišta, a pseće meso od tada je postalo specijalitet ove pokrajine, iako pas kao hrana Kinezima nije nepoznat već dvije tisuće godina.

Kineska kuhinja u Kini čista je egzotika

Međutim, u šestogodišnju tradiciju prošlog se listopada upleo internet. Zaštitnici prava životinja digli su na blogovima javnu dreku protiv takvog barbarizma potkrijepivši to fotografijama raščerečenih žrtava mračnog kulinarstva, kampanji su se pridružili i kineski celebrityji s tisućama obožavatelja te posramljenim organizatorima nije preostalo drugo nego otkazati festival. Prosvjednici su bili tim ogorčeniji, jer su sudionici fešte odnedavna, nakon što se pročulo da koriste meso bolesnih životinja, počeli pse ubijati i priređivati na licu mjesta te se sajam pretvorio u klaonicu s potocima krvi i izbezumljenim lavežom užasnutih životinja.

Time je ukinut Sajam, ali ne i običaj konzumiranja mesa najvećeg čovjekova prijatelja. Kao što mi uzgajamo janjiće i telad, u istočnoj Kini uzgajaju konzumne pse, čije je 'mirisno meso', kako ga popularno zovu, jedno od najskupljih na tržištu, a pseći se specijaliteti nude u najfinijim restoranima. Neki ih restorani drže u kavezima na ulazu kao dokaz svježine pa gost sam bira najslađi zalogaj. Strašno? Strašno.

A kineska kuhinja u Kini nije samo ono što je kineska kuhinja prilagođena ukusu Europljana ili Amerikanaca. Ima tu egzotičnih namirnica i jela, od kojih se nekome iz zapadnjačkog kulturološkog kruga diže želudac. Tu su ražnjići od vrabaca, larvi dudova svilca, škorpiona i morskih konjica, ujušak od devine koljenice, poslastica su mozak majmuna i zmijske iznutrice. U pokrajini Junan specijalitet je kozji živi fetus, u Beijingu rado jedu mravlju juhu, u najskupljim restoranima Mandžurije žablje ulje dobiveno iz žabljih ovarija je omiljeni začin juhama, jedu se štakori (meso im je četiri puta skuplje od pilećeg) i krokodili, u Šangaju 6.000 restorana nude jela od zmija, a tisućljetna jaja su delikatesa Guangdonga. Spravljaju se od pačjih jaja, s ljuskom premazanom pastom od limete, pepela i blata, te se 100 dana uranjaju u konjsku mokraću, nakon čega žumanjci pozelene, bjelanjci poprime tamnu smeđu boju, a sve ima ukus po siru i miriši (?) na kilometre. Kao što je nama takva hrana gadljiva, tako Kinezi smatraju naravni odrezak primitivnim, a sir, maslac i slinave puževe nezamislivim.

Pa ipak, Zapadnjaku ništa nije tako gadljivo i nezamislivo kao pomisao da njihova kujica Maza ili mačak Lunjo može završiti u loncu. Civilizacija kojoj su pas i mačka emocionalna štaka, psihološka stabilnost, nerijetko zamjena za društveni život, konzumiranje tih životinja doživljava gotovo kao kanibalizam pa nije čudo što su Kinezi tijekom trajanja Olimpijade 2008. zabranili paščetinu i mačetinu na jelovnicima restorana u Beijingu. Nakon londonskog spektakla na otvaranju Olimpijskih igara na kojem su se stadionom prošetale domaće životinje u slikovitu prikazu britanske povijesti, organizatori su obećali da neće završiti u klaonici i tanjuru, nego će doživjeti prirodnu smrt. Pošteđen je život čak običnoj kravici i koki, jer su se izdvojili iz anonimne gomile žrtava ljudskog prehrambenog lonca, pa kako se onda može zamisliti gulaš od pudla?
No Kinezi ga mogu zamisliti. U restoranima u gradu Peixianu pokrajine Jiangsu – izvještava Craig S. Smith u New York Timesu - 'pseći brodet', kako bi mi nazvali takvu vrstu pripreme, kuha se u kotlićima. Glava, rep, noge i ostali dijelovi obogate se začinima, želudac puni iznutricama te pirja, a zbog boljeg okusa neki svemu dodaju i meso kornjače.

Uzgoj pasa dvostruko se više isplati od uzgoja svinja, a na prosječnoj psećoj farmi uzgaja se oko tisuću četveronožaca. Omiljeni su španijeli i biglovi, u modu dolaze i dalmatineri, ali je uglavnom riječ o mješancima, zatvorenima u tijesne kaveze u očajnim higijenskim uvjetima. Šest mjeseci nakon okota spremni su za klanje, a mnogi se ubijaju rezanjem vrata i polaganim puštanjem krvi, zbog čega životinjica ugiba desetak minuta u agoniji, ali se na taj način – objašnjava jedan uzgajivač - dobiva meso boljeg okusa. U nekim dijelovima Kine sve su popularniji bernardinci (neki farmeri uvoze njihovu smrznutu spermu) koji u kombinaciji s mongolskim pasminama daju mekše meso, u šest mjeseci mogu narasti do 50 kilograma, troše malo hrane, a ženka okoti 10 do 12 štenaca. Međunarodna organizacija za spas bernardinaca sa sjedištem u Ženevi protestirala je zbog toga kod kineske vlade, ali su ovi uljudno poručili da je riječ o stoljetnoj kulturološkoj navadi.

U vrijeme Maove ere psi su pak bili progonjeni kao simbol buržoaske dekadencije, ali jačanjem srednjeg građanskog sloja i slijedeći zapadnjački stil života, danas su, zajedno s mačkama i ptičicama, sve češće kućni ljubimci pa, umjesto u tanjuru, sve ih više završava u toplom vlasnikovom domu. Tako se stvorila klasa pobornika kućnih ljubimaca i klasa njihovih žderača, koji su se nedavno sukobili na autoputu za Beijing, kada je neki aktivist za prava životinja primijetio kamion sa 520 pasa namijenjenih restoranima na sjeveru zemlje te putem interneta pozvao kolege da mu se pridruže u akciji spašavanja. Uskoro ih je stiglo 200, donoseći hranu i vodu, došli su veterinari, a i policija, promet je bio zaustavljen na 15 sati i nakon što su otkupili pse za 17.000 dolara, smjestili su ih zbog oporavka u lokalne veterinarske stanice. Naime, ustanovljeno je da su životinje bile ukradene, izgladnjele i bolesne, pokupljene s ulice, kao što je čest slučaj i s mačkama, poslasticom u pokrajini Guangdong, koje na užas njihovih vlasnika, čim se maknu iz stana, završe na stolu nekog restorana. Protestirajući protiv mačkožderaca, aktivisti su nedavno organizirali demonstracije s transparentima 'Mačke su naši prijatelji, a ne hrana' i 'Sramota za Guangdong'.

I hoće li kućni ljubimci izboriti pravo na status kakav uživaju na Zapadu? 'U nekim dijelovima Kine konzumiranje pasa i mačaka dio je našeg kulturološkog nasljeđa, nešto poput alkohola', kaže profesor Jiang Jinsong sa sveučilišta Tsinghua. 'Trebat će još vremena da iskorijenimo taj običaj.'