Upravo o medijskim pojavama koje su promijenile društvo u svojoj novoj knjizi ‘Carstvo opsjena: kraj pismenosti i trijumf spektakla’ koja će uskoro izaći na hrvatskom jeziku u izdanju Algoritma (biblioteka Facta), piše novinar, publicist i ratni izvjestitelj Chris Hedges. Iz duboko ljevičarske perspektive, pomalo začuđujuće za nekoga tko je rođen u obitelji prezbiterijsnskog svećenika, on progovara o potpunom edukacijskom rasapu i moralnom padu suvremenog društva. Iako piše o današnjoj Americi, posve je jasno da se većina njegovih zaključaka i opažanja može u potpunosti primijeniti i na hrvatsko društvo. Za celebrity kulturu smo, smatra Hedges, privezani lancima i nikako ne možemo pobjeći od svih spektakala u arenama te na televizijskim i radijskim valovima, laži reklamiranja i beskrajnih, ponajviše posve izmišljenih, osobnih drama što su postale osnovni sastojak vijesti, tračeva o zvijezdama, New Age misticizma i pop psihologije, a stvarnost nam je pretvorena u umijeće scene.

Po njemu, robe i celebrity kultura određuju nam i utvrđuju što to znači pripadati, kako prepoznavati svoje mjesto u društvu te kako voditi svoje živote. ‘Vlastite živote mjerimo po onima kojima se divimo na zaslonu ili u borilištu. Nastojimo biti poput njih. Oponašamo im izgled i ponašanje. Kroz sanje bježimo i izmičemo kaosu stvarnog života. Vidimo sebe kao zvijezdu u nekom svom, vlastitom filmu’, smatra Hedges.

Celebrity kultura je u svojoj srži, tvrdi Hedges, poricanje smrti. Prema njemu, američko je društvo celebrityje uzdiglo do božanskog statusa te se vjerska uvjerenja i vjerski obredi prenose na divljenje slavnima.

U suvremenim tehnologijama i mogućnostima povezivanja, celebrity kultura dobila je sjajnog saveznika – napokon svatko može postati poznat. ‘To je ono što želi ovodobno ja. Želi biti priznato i prepoznato, želi biti povezano: želi biti vidljivo. Ako ne milijunima na Survivoru ili Oprah, onda barem stotinama na Twitteru ili Facebooku. Ta nas značajka potvrđuje, tako sami sebi postajemo stvarni – time što nas drugi vide. Anonimnost je velika strava što vlada suvremenim dobom', piše Hedges.

Autor također ironično primjećuje da razni televizijski reality showovi poput 'Pod nož' i 'Ekstremni makeover' šalju prozirnu poruku: nakon što ih se kirurški 'korigira’ tako da podsjećaju na uobičajene celebrity ljepotice, problemi ‘običnih’ žena bit će riješeni. 'Tegobni brakovi, odnosi obilježeni nasiljem, nezaposlenost, strahoviti problemi uzrokovani gubljenjem samopoštovanja – sve to nestaje zajedno s uklanjanjem suvišnih naslaga masti na njihovim bedrima. Postat će kao nove. Besprijekorne. Postat će celebrityiji', tumači nam autor dodajući da se hedonizam i bogatstvo otvoreno štuju i veličaju poput božanstava u serijama kao što su 'Tračerica', 'Seks i grad', 'Očajne kućanice', a celebrity kultura potiče svakoga da o sebi razmišlja kao o celebrityju, odnosno o osobi koja posjeduje oblike jedinstvene, još neotkrivene i neprepoznate nadarenosti. 'To je, kako je ustvrdio Christopher Lasch, kultura narcisoidnosti. U svijetu privida, vjera u samoga sebe važnija je od stvarnosti. Stvarnost se, zapravo, odbacuje i izbjegava kao prepreka na putu do uspjeha, odnosno jedan oblik negativiteta’, navodi Hedges, obrazlažući da se one koji su kritički nastrojeni, koji su sposobni suočiti se sa stvarnošću i pojmiti ispraznost celebrity kulture zaobilazi i osuđuje zbog njihova pesimizma.

‘U celebrity kulturi ljudi postaju roba. Postaju objekti poput potrošnih proizvoda. Nemaju nikakvu prirođenu vrijednost per se. Moraju izgledati fantastično i živjeti na nevjerojatnim pozornicama. Svakoga tko ne uspije udovoljiti tom idealu omalovažava se i ismijava. Tijekom uspona do slave, moći i uspjeha prijatelje i saveznike valja iskoristiti i izdavati. A kad od njih više nema nikakve koristi, treba ih odbaciti. Celebrity kultura baca nas u moralnu prazninu. Nitko nema nikakvu vrijednost osim svog izgleda, iskoristivosti ili sposobnosti da 'uspije’. Najveća postignuća u celebrity kulturi su bogatstvo, seksualna osvajanja i slava. Nije uopće važno kako se do toga dolazi. Te su vrijednosti, kako ih je tumačio Sigmund Freud, iluzorne. Isprazne su. Zbog njih ganjamo oblačiće pare. Potiču nas na život narcisoidne zaokupljenosti i utapanja u samom sebi. Govore nam kako postojanje valja usredotočiti na vlastite postupke i želje, a ne na opće dobro', obrazlaže autor nastavljajući s općeprihvaćenom tezom da je celebrity sredstvo što ga korporativno društvo koristi kako bi nam prodavalo svoje brendirane robe i proizvode, od kojih većinu ni ne trebamo.

Taj sustav ispraznih vrijednosti i lažnih senzacija zapravo nas odvraća od moralnih dvojbi i pitanja što ih pred nas postavljaju rastuće nejednakosti, skupi imperijalni ratovi, urušavanje gospodarstava i politička korupcija. 'Neobuzdano srljanje za statusom i bogatstvom uništilo nam je duše, jednako kao i gospodarstvo. Obitelji žive u prostranim palačama kupljenima hipotekarnim zajmom kojeg se više ne može otplaćivati. Uz pomoć kreditnih kartica potrošači bezobzirno gomilaju skupe torbe i cipele Manola Blahnika vjerujući kako im to pruža osjećaj identiteta i nekog postignuća’, piše Hodges prema kojemu celebrityji uživaju u slavi bez odgovornosti. 'Slava celebrityja, pisao je Mills, zakriva sve koji posjeduju stvarnu moć: korporacije i oligarhijsku elitu. Nestvarnost celebrity kulture nije zamišljena samo da zabavi. Zamišljena je i da nas obuzda kako se ne bismo usprotivili i oduprli', zaključuje autor podcrtavajući tezu činjenicom da su popularni reality programi poput 'Big Brothera’, u kojemu su natjecatelji spremni biti neprestano izvrgnuti videonadzoru, ništa drugo nego slavljenje države u kojoj su nadzor i nadgledanje na prvom mjestu.

'Dvostruko se više mladih kandidira za pojavljivanje u programu MTV-ia 'Real World', gdje im se pruža prilika da žive pod stalnim nadzorom, nego za Harvard. Ali korištenje skrivenih kamera – redovita pojava i praksa na televizijskim reality programima – učvršćuje i pojačava zastrašujuću postavku celebrity kulture da je posve normalno, pa da na tome drugima valja i zavidjeti, nalaziti se pod stalnom prismotrom. Korporacijama i državnoj upravi ti programi čine svakodnevnim i uobičajenim nešto što se donedavno držalo za flagrantno kršenje našeg ustavnog prava na privatnost’, zaključuje Hedges koji se u knizi pozabavio i pitanjem srozavanja američkog školstva, kao i fascinacijom pronografskom industrijom koja ne promiče ljubav, erotiku i seks, nego moć i novac, a žene pretvara u objekte kojima se pripisuje novčana vrijednost i seksualno ih se iskorištava da bi se ostvario profit.

‘Naša politika, religija, informacije, sport, obrazovanje i trgovina pretvoreni su u ugodan i prihvatljiv privjesak šoubiznisu, i to uglavnom bez da je itko prosvjedovao ili da su to široki slojevi uopće primijetili', naglašava autor.