Srećom, većina roditelja hvali svoje dijete i u njemu vidi puno vrlina, a kad kritiziramo, ili smo nakratko iznervirani, pa se ne kontroliramo najbolje ili to radimo svjesno, znajući da je jednako pogrešno i nekritički hvaliti. Baš u tome i jest kvaka – teoriju znamo, a praksa je teška – nigdje ne piše kako naći ravnotežu između toga da pohvalama djetetu usadimo samopouzdanje i ljubav prema samome sebi (što je preduvjet za zdravu ljubav prema drugima) i s druge strane da u tome ne pretjeramo kako naše dijete ne bi dobilo kompleks 'svemogućeg boga'. A s treće strane, potrebna je i zdrava doza kritika jer nijedno dijete nije savršeno i nepogrešivo, ali to će shvatiti tek kad osjeti posljedice i kad mu mi kao roditelji na to ukažemo. I što sad, koliko hvaliti dijete u kojoj dobi? Naravno, 'kuharice' za odgoj nema, ali postoje mudri savjeti i preporuke.

Nije dobro kada se pohvale odnose na izgled – većina roditelja govore djetetu kako je prekrasno, lijepo, zgodno, savršeno u smislu fizičkog izgleda. U redu je ponekad to reći, primjerice kad se dijete posebno uredilo za proslavu rođendana ili nastup na nekoj priredbi – 'Kako si mi zgodna/zgodan' dat će djetetu samopouzdanje, ali ako to djetetu govorite svaki dan, sva je prilika da ćete polučiti neželjene efekte. Prije svega, dijete će steći dojam da je fizički izgled jako važan, a to je pogrešna poruka bez obzira na to je li vaše dijete manje ili više fizički atraktivno. Previše je iz diktature fizičkog izgleda u medijima, ne trebamo je i u obitelji.

Osim toga, dijete apsolutno vjeruje roditeljima samo dok je malo, a s vremenom postaje 'pametnije' – ako djetetu prosječnog izgleda govorite da je prekrasno, brzo će shvatiti da mu lažete jer će iz reakcija šire okoline vidjeti da to nije točno. I preostaje mu samo zaključiti da je vama izgled jako bitan, kad već o njemu toliko govorite. Ako je fizički zgodno, mislit će da je to dovoljno, a ako nije, može pomisliti da vas je razočaralo jer želite lijepo dijete.

Izgled je nešto za što dijete nije ni krivo ni zaslužno niti ima kontrolu nad time. Želja za uljepšavanjem (odijevanje, promjena frizure) zdrav je način kojim govorimo da je izgled donekle važan i da donekle možemo na njega utjecati…  Zapravo ih treba zaštititi od terora fizičkog izgleda, a to ćete najbolje učiniti tako da fizičkom izgledu ne prodajete previše pozornosti.

Iz ovoga je lako zaključiti da dijete treba hvaliti u onim područjima nad kojima ima kontrolu i za koje je zaslužno, dakle pohvale je zaslužilo za sve u što je uložilo rad, vrijeme, entuzijazam, kreativnost… Tako ćemo učiniti puno dobroga: naučiti dijete radnim navikama, pomoći mu da razvije svoje potencijale i da utječe na svoju sreću. Ovakvo ponašanje nužno će uroditi uspjesima i pohvalama šire okoline jer djeca vrlo brzo shvaćaju da roditelji ne mogu biti do kraja objektivni jer ih vole. Ako je doživjelo uspjehe, dijete neće tragično shvaćati ni pokoji neuspjeh. Kako rastu, djeci postaju bitne i reakcije šire okoline, a ne samo roditelja. Tako dolazimo i do sljedećeg postulata o pohvalama: Budite iskreni i realni kad hvalite dijete jer, ako dijete shvati da vi u svojim pohvalama govorite jedno, a okolina mu šalje druge poruke, neće vam vjerovati.

Koliko god vi u svome domu željeli stvoriti klimu da je sve moguće, realni svijet će vas demantirati jer jednostavno ne možemo svi postati vrhunski tenisači, nogometaši, pjevači, znanstvenici…

Zadaća roditelja je odgojiti osobu sposobnu funkcionirati i biti sretna u stvarnom svijetu, a ne u svijetu želja. Dakle, bez obzira na količinu iskrenih roditeljskih pohvala, ako one nisu realne i usmjerene na ostvarive ciljeve, nećemo moći dijete zaštititi od neuspjeha i razočaranja, što znači da će opet patiti njegovo samopouzdanje. Što se vas tiče, povremeno će kriviti sebe i misliti da vas je razočaralo, a povremeno se ljutiti na vas i smatrati vas (su)odgovornim za neuspjeh. Pobjedničko roditeljsko ponašanje je mudro kombinirati s onim što nismo zaslužili radom: svatko je za nešto više talentiran, pa ako vaše dijete ima dara za glazbu, potičite ga se trudi oko razvoja glazbeničkih vještina.

Kako vidimo, pronalaženje prave mjere je ključ uspjeha jer ne valja ni kada dijete uvijek kritiziramo ni kad ga bezrezervno hvalimo.

Zato za kraj nudimo konkretnu, mjerljivu preporuku koja je prilično znanstveno utemeljena i potkrijepljena u praksi: na tri pozitivne odgojne izjave treba doći jedna negativna, dakle, ako djetetu tri puta kažemo 'bravo', 'sjajno si to napravio', trebali bismo mu uputiti i jednu kritiku odnosno savjet formuliran u negativnom/negacijskom obliku, npr. 'ovoga puta nisi se dovoljno potrudio'.