'Croatia Long Distance Trailovi' su pješačko-planinarski putevi duži od 50 kilometara, namijenjeni isključivo za pješake ili trkače, a mogu se hodati u komadu ili u sekcijama tijekom duljeg razdoblja. Stazom koja je dugačka 2250 kilometara iz Iloka je sredinom ožujka krenuo i Alen Kozić.

'Planinarenjem sam se počeo baviti prije nekoliko godina, ponajprije zbog dijabetesa koji mi dijagnosticiran prije šest godina. Sama promjena prehrane mi nije bila dovoljna i trebao sam povećati aktivnost. Zbog situacije s pandemijom pješačenje se nametnulo kao odlično rješenje, a kako volim prirodu i šume, nekako i logično. U početku sam prelazio manju kilometražu kako bih stekao kondiciju, a onda sam se prošle godine odvažio na prvo putovanje na Tour du Mont Blanc i to mi se dopalo. Dugoprugaška CLDT staza i 2152 km su bila moj sljedeći izazov, a kako se situacija s pandemijom nije stišavala i idealna prilika da se još bolje upoznam s našom zemljom. Odlučio sam krenuti 15. ožujka iz Iloka, zatim sam išao do najsjevernije točke, Sv. Martina na Muri, pa najzapadnije Savudrije i onda do najjužnije, Prevlake', priča nam.

Na taj pothvat pripremao se svakodnevnim pješačenjem i planinarenjem. 'Najprije sam išao na kraće planinarske ture po nekoliko dana i na njima sam prilagođavao svoju opremu i kondiciju do te mjere da sam mogao pretpostaviti što će mi trebati na dugoprugaškoj stazi. Trebalo mi je oko dvije godine da sakupim i posložim kombinaciju opreme i sve ono što mi je potrebno za dugotrajan boravak u prirodi. Savjetovao sam se s ljudima koji su prolazili takve duge staze, a ovu stazu po Hrvatskoj su prošla trojica Hrvata prije mene. Hodača na ovako duge staze nema puno, ali zato ima dosta u svijetu čije sam objave na YouTubeu gledao svakodnevo', pojašnjava.

Dnevno je, opisuje, prelazio najmanje oko 20 kilometara, primjerice preko Biokova na kojem je dosta težak teren, a najviše 51 kilometar. 'Prosjek mi je bio 35-45 km dnevno, što predstavlja dužinu jednog maratona, samo što je moj maraton bio po neravnom terenu s ruksakom na leđima čija je težina varirala, u zimskim uvjetima je iznosila oko 9 kilograma, a u ljetnim oko 7,5', kaže. Na takvom putovanju koje traje otprilike tri mjeseca čovjek se susreće sa svim vremenskim uvjetima, niskim i visokim temperatura, kišom, vjetrom, teško prohodnim terenima.

'Takav trail ljudske potrebe svede na minimum: hrana, voda i preživljavanje. Najosnovnije je da imate dovoljno vode kako biste mogli funkcionirati. Budući da je to relativno novi trail, na nekim su mjestima planinarske staze neodržavane i zarasle u trnje i makiju, a na nekim mjestima se GPS trag ne poklapa s aktualnim stanjem na terenu, pa sam se ponekad probijao kroz teško pristupačne terene. Hrvatska je specifična i po tome što na nekim dionicama ima i zaostalih mina, to je ozbiljan rizik za svakog avanturista koji se na njoj nađe. Ako se držite staze, što je u većini slučajeva moguće, nemate problema, ali bilo je slučajeva da su one pod snijegom, da se ne vide od magle i poplava pa ih morate zaobilaziti. Najteža dionica cijelog puta bio je dio Biokova, od Štirovače do vrha Sv. Ilije. Savjetujem svakome tko prolazi tom dionicom da se o njoj dobro informira i da ima sa sobom dovoljno vode', napominje Alen.

Zbog posla je, pojašnjava, uzimao po nekoliko dana odmora, a to mu je koristilo i da se tijelo odmori i pripremi za novi napor.

Zanimalo nas je što je sve ponio sa sobom od potrebnih stvari.

'U ruksaku sam nosio šator, podmetač i vreću za spavanje, kuhalo, hranu, vodu i filtar za filtriranje vode te odjeću za sve vremenske uvjete. Najduža dionica bez opskrbe je bila pet dana na Velebitu, a tri na Papuku, Dinari i Biokovu. Prehranu sam prilagodio dugotrajnom pješačenju, pa nisam nosio puno hrane. Jeo bih samo dva puta dnevno, oko 11 i 19 sati. Jedan dio hrane sam dehidrirao, a ostalo sam nadopunjavao na mjestima gdje sam nailazio na trgovine', otkriva.

Pitamo ga kako je podnosio samoću i je li imao kriza zbog kojih je htio odustati.

'Samoću sam podnio sasvim u redu i možda zvuči čudno, ali sam sebi sam dobro društvo, tako da kriza nisam imao, a motivirao me cilj. Odustajanje nije bilo opcija. Naravno, nedostajale su mi osobe koje volim, ali sam to nadoknadio komunikacijom preko telefona. Niti u jednom trenutku nisam pomislio na odustajanje iako su me ne nekim mjestima vremenske neprilike žestoko testirale', priznaje.

Svoj pothvat je opisivao na Facebook stranici, gdje je pokušao dočarati ljepotu Hrvatske, ali i izazove koje je morao svladati na putu.

Većinu vremena je spavao na otvorenom, a ako bi ga taj dan zalazak sunca zatekao kraj nekih skloništa, onda je ipak spavao u njima. 'Spavao sam na livadama, šumama, a jednom prilikom sam stjecajem okolnosti spavao na groblju jer je to bio jedini ravan teren za postaviti šator. Ponekad su mi znali pomoći ljudi koje sam sretao na putu, a znali su mi se javljati i prijatelji preko društvenih mreža. Zaista sam zahvalan svima koji su nam na bilo koji način pomogli, kao i mom jedinom sponzoru, koji je u mom slučaju bio više od struje', poručuje.

Njegovo putovanje bilo je posebno zanimljivo i uzbudljivo jer je na njemu stekao vjernog prijatelja. Riječ je o psu Blackieju, kojega je pronašao na Papuku.

'Nikad ranije nisam imao psa. Blackieja sam opazio na početku mog pohoda. Bio je sklupčan, promrzao, prestrašen i ostavljen. Utoplio sam ga i nahranio, a drugo jutro me samo nastavio pratiti. Nakon toga se više nismo razdvajali i sad smo pravi uigrani par. S njim se nisam osjećao sam, a zbog mojih videoobjava Blackieja su zavoljeli i svi moji prijatelji', ponosan je.

Naravno, s njim je nastavio suživot i po povratku u Zagreb. Njegovi sinovi i djevojka Klaudija prihvatili su Blackieja od prvog susreta. Na početku je trebao proći proces prilagodbe budući da psić nikad nije živio u gradu.

'Za Blackieja je sve bilo novo, njegov prvi dolazak u Zagreb, mnoštvo automobila, odlazak veterinaru, vožnja autom. U kratkom roku trebao se priviknuti i naučiti puno toga. Cijepio sam ga, čipirao, očistio od krpelji i saznao da ima otprilike dvije godine. Svaki put Blackie je sve više napredovao i pri kraju našeg puta svladavao takve staze da se i sam pravio važan kad bi prošao neki opasan dio', iskren je. Na njihovom putu bilo je i teških te pomalo opasnih situacija.

'Susret s vukovima nam je obojici bilo najopasnija i najteža noć na cijelom putu. Okružio nas je čopor, a Blackie - koji inače ne laje puno - tu noć nije prestajao lajati. Činilo mi se kao da su se vukovi htjeli dočepati baš njega jer su ga namirisali i čuli njegov lavež, ali sva sreća da su odustali. Naša je agonija trajala tri sata', prijetio se Alen, koji je sada s Blackiejem prava atrakcija u gradu. Naime, psić se, kao pridruženi član obitelji međuvremenu naučio voziti i na motociklu jer je njegov 'gazda' strastveni motociklist. Skupa su već bili u Sloveniji, vozili se i tri dana planinarili, a otišlli su i do Rijeke, Opatije te Gorskog kotara.

'Trebalo mu je jedno dva tjedna da se odvaži voziti na motoru. Psi se obično prepadnu buke motora, a takav je i on bio prvih nekoliko puta. Međutim, istina je da će udomljeni psi na sve moguće načine pokazati zahvalnost, a Blackie kao da je htio dokazati da sve može i želi naučiti. Nije baš uobičajeno da se pas vozi na motoru, pa zaista izazivamo pozornost ljudi', rekao nam je poduzetnik koji trenutačno planinari koliko mu vrijeme i posao dopuštaju. 'Volio bih proći Alpe Adria trail i GR 20 na Korzici', otkriva nam na kraju.