Strašno vam idu na živce figurice, tegle i uspomene koje vam je ostavila sad već bivša djevojka, ne želite vrištati u jastuk i uviđajni ste prema susjedima? Pravac - Vukovarska, točnije na križanje kod FER-a i Pučkog otvorenog učilišta. Sobe bijesa, tzv. fury room, u inozemstvu postoje već odavno. Čini se da je era košarke ili nogometa na školskom igralištu ili odlaska u wellness za opuštanje očito stvar prošlosti. Relaksacija razbijanjem stvari u strogo kontroliranim uvjetima postala je trend.

Kad je Tomislav Stanić shvatio da takvo nešto ne postoji kod nas, sinulo mu je da bi mogao to omogućiti svojim sugrađanima. Prvo je pronašao prostor, a oko skupljanja opreme pomogli su mu obitelj i prijatelji te je sam redovito pohodio Hrelić ili otkupljivao neispravnu informatičku opremu od tvrtki. Vlasnik prve hrvatske sobe za razbijanje otkrio nam je je li očekivao odličan feedback kod nas i kako su Hrvati prihvatili ovakav način za rješavanje negativnih emocija.

'Kada sam pričao prijateljima o svojoj ideji, njih 20-30 posto reklo je da bi to isprobalo. Naravno, malo odbijete zbog onih koji su pristojni. (smijeh) Pretpostavio sam da mi je ciljana publika od recimo kraja osnovne škole pa do nekih 40-45 godina, podijeljeno po Gaussovoj krivulji. Kada te faktore ubacite u populaciju Zagreba, u teoriji to zvuči super. U praksi sam samo htio što manje trošiti svog novca nakon početne investicije i išao sam s realnim očekivanjem da to možda neće zaživjeti', objašnjava nam na početku razgovora.

Razni kućanski aparati, printeri i kućišta računala, posuđe... Ispričao nam je odakle ih nabavlja i kamo odnosi/zbrinjava porazbijano. 'Nabavku najčešće rješavam preko firmi što zbrinjavaju opremu koja im stoji godinama otpisana pa shvate da ni Slavici iz računovodstva ne trebaju ti prastari uređaji. Tu i tamo jave se pojedinci kojima se nakupilo uređaja. Za otpad se brine specijalizirana firma', rekao je. Kad je riječ o profilu ljudi (žene ili muškarci, mlađi, stariji) koji najčešće dolaze, kaže da ugrubo muškarci i žene podjednako posjećuju Smashit. 'Što se tiče godina, zapravo dosta prate onog Gaussa sa početka, s tim da naravno ima tu i tamo iskakanja iz tih okvira', kazao je.

Pitamo ga je li imao kakvih neobičnih ili neugodnih situacija s klijentima, ozljeda, tužnih/razočaranih lica, jer sigurno ima i onih kojima ni razbijanje ne pomogne.

'Neugodnih situacija zapravo je jako malo. Pamtim samo jednu. Bila je jedna obitelj kojoj je, pretpostavljam, ovo trebalo biti neko zajedničko iskustvo za povezivanje. Uzeli su dosta manje od preporučenih količina i činilo mi se da nisu izašli baš sretni. Očekivao sam da će biti više ozljeda, ali trenutno smo na samo dvije porezotine s krvarenjem. Obje su na prstima ruke i kod stranaca. Prva cura se čak vratila razbijati nakon što smo je 'skrpali'. A od ostalih, tu i tamo zalijepimo neki flaster, ništa strašno. Dosta ljudi dolazi se zabaviti, a oni koji dođu zbog tuge ili nečeg sličnog najčešće su nekako mirni, nenametljivi. Nije da dođu uplakani ili slično. Ali dobro je to što izađu s osjećajem olakšanja', smatra.

U ponudi su različiti paketi: Stvarno mi se razbija, Razbijam mrcinu, Kapitalcu je odzvonilo... Koji se najviše traži i što je sve u njima? 'Najčešći paket je Razbijam mrcinu za dvije osobe. Kako nam najčešće dolaze dvije osobe, taj je i najprodavaniji. Zanimljivo je to da i od poklon-paketa najviše prodajemo baš njega', ističe. Uz demoliranje se može izabrati i glazba, a najviše se, očekivano, slušaju hard rock, metal, rap, pa svi ostali žanrovi.

Otkrio nam je i koliko traje razbijanje i odlaze li neki ranije, a nekima treba još divljanja. 'Prosjek je 20-30 minuta, a naravno da ima i onih koji budu kraće i duže', naglasio je Tomislav. Na web stranici sobe piše da se mora najaviti ranije i rezervirati termin. 'Zapravo radimo poslije posla, odnosno poslije prve smjene. I to po dogovoru. Ali smo dosta fleksibilni pa nekad isti dan znamo naći termin za onoga tko se javi', pojasnio je.

Zanimalo nas je kako se on rješava stresa jer je informatičar i sigurno puno vremena provodi za računalom. 'Najviše sportom. Igram rekreativno hokej i to mi je najveći antistres. A tu i tamo neke staklenke završe na zidu Smashita, ne doma', smije se Tomislav.

Na kraju smo se dotakli daljnjih planova, eventualnog proširenja prostora i otvaranja na još nekoj lokaciji. 'Meni je ovo više kao hobi i sve ovo događa se bez oglašavanja. Rastemo organski i dovoljno. Ne bih volio da mi se dogodi prevelik rast, a da mi kvaliteta padne. Svugdje imamo skoro sve petice, htio bih da tako i ostane. Fokus mi je na iskustvu korisnika, ostalo će doći samo', zaključio je naš sugovornik.