Kada netko plete ili kukiča, mnogi nekako najprije pomisle 'blago toj osobi', zamišljajući je u udobnom naslonjaču, miru svog doma i bez bučnih vanjskih čimbenika koji narušavaju koncentraciju. Jer ima li što ljepše nego kad netko vlastitim rukama stvori nešto, oblikuje vlastite kreacije? Te stare vještine, ukorijenjene u našoj bogatoj tradiciji, više ne povezujemo s tabletićima na televizorima, vesticama, puloverima i šalovima, već s kupaćim kostimima, haljinama, kapicama i cipelicama za djecu, naušnicama, ruksacima i torbama. Antonija Galić radi upravo sve to. Kako bismo se bolje upoznali s njezinim šarmantnim brendom Handmade by Kukica, otkrila nam je sve detalje. Njezin rad s puno ljubavi prepoznale su brojne dame ne samo u Šibeniku, nego u cijeloj Hrvatskoj i šire.

'Ljudima se sviđaju jer su torbe spoj tradicionalnog i modernog, a nijedna ne može biti ista. Najviše me veseli oduševljenje kupaca šibenskim detaljima na torbama. Uglavnom, prodam sve koje napravim i to najviše putem društvenih mreža, ali i direktnom prodajom', rekla nam je šibenska dizajnerica. U razgovoru smo se prisjetili kako je napravila svoju prvu torbu i kako je izgledala.

'Svoju prvu torbu iskukičala sam prije skoro pet godina. Bila je to crvena torbica sa zanimljivom metalnom kopčom. Napravila sam je sebi za jedan domjenak. Kako je torba dobila same pohvale, odlučila sam napraviti još koju. Tad se sve zakotrljalo i od tada ih nisam prestala raditi', kaže. Pitamo je zašto je zanima ta vrsta ručnog rada i od koga ga je naučila raditi.

'Tehnički se zapravo radi o kukičanju, ne pletenju, ali prvo sam kao dijete s otprilike sedam godina naučila plesti, a od kukičanja sam znala samo osnove. Naučila me, tko će drugi, moja mama. Izrađivala sam uglavnom odjeću za barbike i kad je prošla ta faza, nastupila je duuuuga pauza do rođenja mog prvog nećaka prije 13 godina. Željela sam mu isplesti džemper, a uz džemper su mu trebale cipelice. Na YouTubeu sam vidjela upute za izradu tenisica koje su bile kukičane, a toliko su mi se svidjele da sam ih morala napraviti i tako sam putem interneta naučila sve tehnike kukičanja', priznaje i otkriva nam koga ima na umu dok stvara i kakvima zamišlja žene koje nose njezin dizajn.

'Uvijek razmišljam o osobi kojoj je namijenjena torba. Smatram da su žene koje nose moj dizajn samouvjerene i hrabre jer moje torbe nisu klasične', ističe. Otkrila nam je u kojem dijelu kreativnog procesa najviše uživa. 'U samom kukičanju jer me opušta, a najljepši trenutak je kad je torba gotova i kad sam zadovoljna konačnim rezultatom te naravno kad onaj tko ju je naručio ili kome je naručena bude zadovoljan', naglasila je Antonija.

Svaka njezina torba je drugačija, a posao je dosta zahtjevan. 'Radim s prirodnim materijalima, a to su uglavnom reciklirane tekstilne pamučne trake koje nastaju od ostataka materijala iz modnih industrija koji su trenutno in, tako da većinu dezena ili boja ne mogu ponovo nabaviti, što torbama daje na originalnosti i jedinstvenosti. Radim i s pamučnom špagom, prirodnom jutom, likom (rafijom) i pamučnim koncem. Nezahvalno mi je reći koliko mi treba za izradu jedne torbe kad je svaka priča za sebe. Za neku će mi trebati dva do tri dana, a za neku i desetak', objašnjava.

Smatra da bez torbe nema stajlinga te da ona podigne svaki, pa i onaj monotoni. Opisala nam je svoj kreativni proces, kako kod nje ide put od ideje do torbe.

'Uvijek mi se po glavi motaju nekakve nove ideje. Neke dolaze u samom procesu kukičanja. Znam krenuti s jednom zamisli i završiti sasvim drukčije. Nekad žene znaju točno što žele i tako nastanu torbe koje sama nikad ne bih osmislila, što me baš veseli. Isto tako, u konzultacijama sa mnom, uz dio mojih i dio ideje kupca i - eto torbe', kazala je. Najkompleksnije što je dosad iskukičala je košara za novorođenče koja se može koristiti samostalno ili kao kolijevka. 'Na ideju sam došl prije dvije godine, dok sam bila trudna sa svojom kćerkicom Gabrijelom. Na internetu sam vidila nešto slično i jednostavno sam joj to morala napraviti i tako su na kraju košare/kolijevke ušle u moju ponudu kao idealan i originalan poklon za rođenje djeteta', ponosna je.

Pitali smo je smiruje li kukičanje uistinu. 'Sjećam se da je jedna moja kolegica po kukici, kako se mi međusobno zovemo, izjavila da je za nju pletenje apaurin, e pa to je isto tako za mene kukičanje. Moji ukućani su mi znali govoriti da što se ne idem odmoriti, nego sam se sad jos uhvatila kukičanja. Ali mene ništa više ne može opustiti nakon napornog dana nego kad sjednem i uzmem kukicu u ruke', iskrena je.

Doznali smo i smatra li da se kod nas polako počinje shvaćati slow fashion i okrećemo li se kupnji proizvoda koji dolaze u malim serijama, koji su rađeni u Hrvatskoj, a ona kaže da podržava taj trend, održivost i ekološku osviještenost. Na kraju nam je otkrila što u budućnosti možemo očekivati od nje i kakve kreativne ideje joj se motaju po glavi. 'Planiram izradu i drugih proizvoda. Prve na redu su espadrile. Ideja ima, a vremena uvijek malo', iskrena je Antonija.