Hormoni pripremaju tijelo žena na začeće pa je logično pretpostaviti da usmjeravaju i motivaciju za seksom. Ne samo da neke osjećaju veću seksualnu želju prije i za vrijeme ovulacije, već su evolucijski psiholozi ustanovili da se mijenja i njihovo ponašanje za vrijeme ovulacije. Žene se nešto više dotjeruju, izazovnije odijevaju, pa čak im se i hod i glas mijenjaju. Interpretacija je da šalju signale ne bi li potencijalno privukle što bolje gene. No ovulacija je skrivena, tj. nema vanjskih vidljivih znakova da žena ovulira (kao što je to u većini životinjskog svijeta), pa samim time brojne od njih nemaju točnu svijest o tome kad ovuliraju, niti ideju da upravo zbog toga iz ormara izvlače malu crnu haljinu i stavljaju ruž nijanse kardinal. Drugim riječima, čini se priroda radi svoje, nagon dolazi spontano i ovisi o fazi ciklusa. To je neosporno, no malo se previše oslanjamo na tu prirodu kada je seks u pitanju.

Neobično često od žena čujem da svoje oscilacije u želji za seksom ponajviše objašnjavaju oscilacijama hormona, menstrualnog ciklusa i biologije. Pa ako su nam razine hormona kakve jesu, ako je to stvar prirode, onda možda možemo imati sreću ili nesreću da nam je baš tako pao grah. Problem u takvoj interpretaciji je da je seksualna želja izvan naše kontrole i čini se nepromjenjiva. Pripisivanje tako kompleksnog fenomena poput interesa za seks pretežno biologiji ima svoju cijenu. Trebamo li svakom tko ima jak nagon oprostiti jer ga nije znao ili mogao kontrolirati? Trebamo li se odreći seksa ako druga strana nema potrebu za njim? Ima li uopće pomoći ako se u partnerstvu razlikujemo u razinama seksualne želje?

Odgovori leže u znatno širem razumijevanju motivacije za seksom. Niti jedno ljudsko ponašanje ne može se objasniti samo biološkim čimbenicima, pa tako ni seksualno ponašanje. Toliko je psiholoških (individualnih i partnerskih) te društvenih čimbenika u tome koje nikada nismo promišljali i ne postoji način da se to klupko može rasplesti i objasniti do kraja. Na razinu seksualne žudnje, osim hormona, bitno jače utječe osobna ranjivost, poput doživljaja vlastitog tijela/spolovila, razine anksioznosti i depresivnosti, nezadovoljstva različitim drugim aspektima života, stresa, (ne)zadovoljstva partnerstvom, manjka zauzimanja za svoje potrebe u seksu (što nas dovede do loših seksualnih interakcija), manjka znanja o seksualnom funkcioniranju partnera/ice, slabe komunikacije o seksu, vjerovanja što za nas seks jest te brojnih drugih usvojenih pravila i vjerovanja o sebi kao seksualnom biću, o predigri, istraživanju u seksu, o tome što želimo i trebamo, o tome smijemo li to tražiti, kakvi smo ako uživamo u tome, smijemo li gledati pornografiju i koju vrstu, što nas je društvo naučilo o seksu, što nas je religija naučila o seksu, o čemu smijemo fantazirati… itd.

Lista ne staje ovdje, puno je toga što određuje naš interes za seksom u danom trenutku, a hormoni su samo manji dio toga. Pitanje je samo zašto, kada i u kojim okolnostima donesemo odluku da sada seks nije opcija, što je to što nas natjera da stisnemo kočnicu. Glavni sastojak interesa, motivacije, želje za seksom jest sposobnost zamišljanja. U mozgu je prekidač s potenciometrom. Tamo se želja rađa, razvija, raste, pada ili se gasi. Zato i kažemo da je naš najveći seksualni organ – mozak. Ako nas zamišljanje nečeg što će biti, iščekivanje užitka, dosjećanje senzualnog dodira, uzdaha, pritiska može potaknuti da poželimo seks, bit će prilično nevažno jesmo li u fazi ovulacije ili nismo.