Biste li se složili s tvrdnjom da svaki drugi Hrvat uopće ne pliva ili to čini katastrofalno loše?! Upravo je to mišljenje instruktora plivanja Josipa Šimunovića kroz čije ruke su prošle stotine neplivača i koji je predan misiji da gore navedenu brojku promijeni
Plivanje je vještina koju većina ljudi donekle savladava do osnovne škole. Prve susrete s morem i učenje plivanja većina ljudi prolazi sa svojim roditeljima, koji su sami bolji ili lošiji plivači. Ako to i nije slučaj, tijekom osnovne škole svi prolaze tečaj plivanja koji je tu kako bi izbrusio postojeće vještine i stvorio generacije plivača.
No kad stručno oko promotri plivačke tehnike kupača na domaćim plažama i bazenima, ne može se oteti dojmu da mnogi ljudi nikada nisu ili su tek slabo svladali osnovne plivačke tehnike.
Isto tako nerijetko se ima prilike čuti rečenica o strahu od duboke vode kako kod djece i mladih tako i kod starijih kupača. Upravo zbog svega navedenog, instruktoru plivanja Josipu Šimunoviću ne nedostaje posla.
On je plivati naučio kao šestogodišnjak, a tehnike je usavršio tijekom studija Kineziologije u Zagrebu.
Instrukcijama plivanja bavi se posljednjih osam godina jer je zaključio da, unatoč vojnoj mirovini, još ne želi mirovati.
'Promatrajući škole plivanja shvatio sam da su neefikasne i diskriminirajuće jer ne omogućavaju svakom djetetu plivanje već samo talentima i zaključio da tu ima dosta prostora za napredak. Počeo sam s instrukcijama plivanja djece i odraslih i vrlo brzo sve je preraslo u ozbiljan posao', prisjeća se Šimunović svojih početaka.
'To što neki ljudi proplivaju kao djeca je sretan splet okolnosti. To nije više od 30 posto osoba. Obično su to oni koji su kao djeca često bili u vodi, bazenima, na kupanju i nekako samostalno proplivali ne naučivši nikad plivačke tehnike. Ostale osobe koje u djetinjstvu ne idu na kupanje, nakon što prođu adolescenciju, najčešće nikada ne proplivaju', tvrdi Šimunović.
Bez mnogo ustručavanja ističe kako je u Hrvatskoj mnogo neplivača i da svaka druga osoba pliva slabo ili nikako.
Jednim od krivaca za postojeće stanje među ostalim smatra zastarjeli pristup klasičnih školi plivanja koje su nedovoljno efikasne s obzirom na broj utrošenih sati.
Prema njegovu mišljenju, u klasičnim školama plivanja ima mnogo pokreta koji uopće nisu potrebni pri čemu kao primjer navodi učenje 'mahanja nogama'.
'To polaznicima tečaja oduzima mnogo energije, a fokus miče s bitnoga – koncentracije na pokrete i koordinaciju koja se traži', govori Šimunović.
Naglašava i da klasična kineziologija kao kineziologija uopće ne radi na mentalnoj pripremi što smatra apsurdnim. Ono što njega kao trenera izdvaja od struke garancija jest garancija plivanja u samo nekoliko sati za koje jamči i rado će se, kaže, odazvati bilo kome tko ga u tom smislu poželi izazvati uvjeren u tvrdnju da su u njegovim rukama svi talentirani za plivanje. Iako na prvu zvuči bombastično i ne suviše uvjerljivo, praksa pokazuje suprotno u što smo se i sami uvjerili.
Promatranjem Šimunovićeva dvosatnog treninga, zaista se mogu uočiti elementi karakteristični za klasične škole poput vježbanja plutanja, pokreta ruku, vježbi disanja, no sve se odvija brže i svi su elementi razlomljeni te se kasnije sklapaju u cjelinu.
U čemu je kvaka?
'U svojoj tehnici učenja plivanja uklonio sam mnoge po meni bespotrebne dijelove, a stavio sam fokus na ono što je bitno. Tu sam si kupio mnogo vremena za bavljenje specifičnim problemima neke osobe', govori Šimunović naglasivši da u njegovoj metodologiji plivanja nema mnogo poveznica s onim plivanjem koje je učio na fakultetu.
Dosad je naučio plivati stotine neplivača svih dobnih skupina, a mnogima pomaže i samo poboljšati izvedbu i riješiti se straha. 'Djeca od devet i deset godina proplivaju gotovo trenutno, dva treninga potrebna su za svladavanje osnova skupini od šest do osam godina, dok je mlađima i starijima za osnovne plivačke tehnike idealno 12 sati', govori Šimunović.
S ponosom ističe svog najstarijeg neplivača koji je proplivao u 87. godini, a u posljednje vrijeme često radi s bebama na što je naročito ponosan.
'Za bebu je to savršen trening. Smatram da bi za djecu od tri do sedam mjeseci trebalo organizirati programe na državnoj razini. Prema mom iskustvu, takva djeca u kasnijoj dobi nemaju strahova od vode', ističe Šimunović.
Na kraju, za sve koji još uvijek u vodi nisu na svome terenu ohrabrujuće poručuje da to nije ništa neobično.
'Učiti plivati je k'o učiti voziti auto na 10 do 20 retrovizora. Svaki pokret koji želimo napraviti u vodi je naopak i potrebno je vrijeme da shvatimo kako se u njoj ponašati. Svi u vrlo kratkom vremenu mogu naučiti plivati, a kasnije se stvari usavršavaju vježbom i ponavljanjem.'