Nedugo zatim već smo stigli u Yokohamu, naš grad u slijedećih tjedan dana te je slijedilo prvo upoznavanje grada. Krenuli smo prema kongresnom centru Pacifico Yokohama koji se nalazio u četvrti Minato Mirai, na samoj obali grada. Yokohama, drugi po veličini grad u Japanu, zapravo je jedna od najvećih luka u svijetu, a nazivaju je još i lukom Tokya. Pomisao da sam tamo na onoj istočnoj strani zemljopisne karte te da moji doma spavaju, a kod nas je dan tek započinjao, bio mi je fascinantan.

Odsjeli smo u hotelu koji se nalazio odmah pokraj najveće kineske četvrti u Japanu, a nakon samo desetak minuta hoda mogli smo stići do velikog šetališta uz obalu. Sve priče o nekoj dalekoj zemlji ostaju samo priče do onog trenutka kad ih stvarno i ne doživiš. O tome da je Japan vrlo organizirana zemlja, najnaprednija u tehnologiji, zemlja gdje vlakovi ne kasne, a Japanci vrlo specifičan narod koji ne iskazuje previše emocija, ali će pokazati veliko poštovanje prema sugovorniku kojeg tek vidi, za objedom sjede na podu, a svoj posao obavljaju marljivo i uvijek točno na vrijeme, pa sve do toga da primjerice obožavaju karaoke, mogla sam dobro primijetiti.

Naviknuta na karaoke tipične za nas, otvorene, u kafiću ili noćnom klubu gdje te svi drugi mogu i slušati i vidjeti, bilo je zanimljivo isprobati kako to Japanci rade. U pravom međunarodnom društvu, zaputili smo se jedno večer na karaoke. Zgrada je imala preko 15 katova, a mi smo stali na jednom od njih te dobili svoju sobu. Pred nama veliki ekran s ogromnim popisom pjesama, a konobar dolazi odmah nakon pritiska malog gumba. Uživali smo pjevajući svašta, od dobrih starih europskih hitova do japanskih narodnih pjesama.

Pravo iskustvo bila je tradicionalna japanska kuhinja. Toga dana ručala sam u hotelu na banketu Japanskog društva slijepih esperantista. Dok mi patimo od toga da na ručku za 12 osoba svi tanjuri budu iz istog seta, a sve čaše jednake, Japancima je posuđe prava mala umjetnost, a što raznovrsnije, to bolje. Od posluženih sedam jela, svako je stiglo u novom setu. Jede se naravno štapićima, a sasvim je pristojno primaknuti zdjelicu ustima te se upravo zato i jede iz njih jer lijepo sjedaju u ruku. Po japanskim pravilima učili smo kojim redom se što jede, a novost mi je bila da je nepristojno natočiti sam sebi piće u čašu te je za to zadužena osoba do tebe. Jela su bila napravljena od morskih sastojaka jer ipak su okruženi morem, a na kraju nam se došao pokazati glavni kuhar te smo ga nagradili velikim pljeskom.

Biti u Japanu, a ne posjetiti jedan od mnogobrojnih vrtova, parkova, hramova bio bi ogroman propust. Dan je bio kao savršen za odlazak u prirodu, iako je bilo vruće, ali u to doba na cijeloj kugli zemaljskoj bilo je toplije nego uobičajeno, uputili smo se u Kamakuru nekadašnji glavni grad Japana. Okruženi zelenilom cijeli dan proveli smo razgledavajući hramove i parkove grada, a zatim se uputili prema plaži gdje je bilo mnoštvo mladih jer trajali su ljetni praznici školarcima.

Došao je red i na koncerte. Održali su se u dvorani Pacifico Yokohama te u koncertnoj dvorani Kanai Hall. Udaljena tisućama kilometara, u nepoznatom svijetu, osjećala sam se kao doma jer uz mene je bila glazba. Bilo je to jedno od ljepših iskustava u životu.

Malo po malo upoznavala sam japansku kulturu stoga je došla na red i glazbeno-teatarska večer. Predstavili su nam se umjetnici tradicionalnog japanskog kazališta. Muški ples gagaku koji se izvodio na carskom dvoru uz glazbu te ženki graciozni ples nihonbujō (dio kabuki teatra) gdje ona gotovo da lebdi zrakom, očarali su me. Nisu izostali niti japanski tradicionalni instrumenti poput kotō, shamisen, razni daiko bubnjevi te drugi.

Gotovo je nemoguće pomisliti na Japan, a da ne pomislimo na modernu arhitekturu. Jedan od ljepših primjera toga je upravo Landmark Tower u Yokohami, visok 296 metara (arhitekt Hugh Stubbins). Najviša zgrada u Japanu ima naravno i najbrže dizalo na svijetu, a pogled koji se pruža sa 69-og kata jednostavno ostavlja bez teksta.

Posljednje dane putovanja provela sam u Tokyu. Grad u kojem živi preko 12 milijuna stanovnika te tako čini jedan od najmnogoljudnijih gradova na svijetu, ostavio je dubok dojam na mene. Ovdje je središte kulture, glazbe, kazališta, trgovine, industrije, tehnologije, sveučilišta, istraživačkih laboratorija, moderne arhitekture te mnogo čega drugoga. A štogod da poželite raditi, moguće je. Nemajući puno vremena u Tokyu, našla sam se s prijateljicom koja tamo stanuje te me ona provela kroz „top mjesta“ Tokya. Bili su to Tokyo Tower, napravljen po uzoru na Eiffelov toranj u Parizu, hram Senso-ji ili popularno znan kao Asakusa Kannon – najspektakularnije tokijsko svetište, zatim tokijsko Kabuki-za kazalište te svakako nezaobilazni Harajuku četvrt i Shibuya – mjesta koje se pojavljuju u gotovo svakom filmu snimanom u Tokyu, poznata su okupljališta mladih. Jedno od edukativno-zabavnih iskustava svakako su bili posjet Ikebukuro centru gdje smo mogli naučiti kako se spašavati u slučaju potresa (i doživjeti simulirani potres) te posjet japanskoj televiziji NHK (Nihon Housou Kyoukai) gdje sam mogla čak i voditi dnevne vijesti na svojem jeziku.

Barem na kratko, osjećala sam se dijelom tog čarobnog grada koji nikada ne spava. Prepuna dojmova vratila sam se u svoj mali Zagreb, odlučna u želji da ponovno posjetim zemlju izlazećeg sunca.