Labrador je jedna od rijetkih pasmina koju i ljudi bez posebnog interesa za pse lako prepoznaju. Ako je opis uopće potreban, radi se o psu srednje veličine, preklopljenih ušiju, kratke ali guste dlake s poddlakom, specifična takozvana vidrastog repa a krase ga i pojačane kožice među prstima.

Labradorski retriver sav je građom prilagođen svome izvornom zadatku, naime, a to je plivanje. Javlja se u tri boje – žutoj, crnoj i čokoladnoj a porijeklo vuče s kanadskog otoka Newfoundland a (a ne kopnenog područja Labrador) gdje su lokalni ribari uzgojili poseban soj pasa za pomoć u ribolovu i plovidbi nazvan pas Svetog Ivana (Saint John' s dog) i ti su psi, isprva posve crni, zapravo uvelike nalikovali suvremenim labradorima, a zvali su ih još i mali newfoundlander.

Istodobno, sličan soj pasa držan je u susjednoj regiji Labrador i, ironično, iz te je populacije uzgojen suvremeni pas poznat kao newfoundlander. Cijela je zbrka nastala nakon što su prvi psi Svetog Ivana sredinom 19. stoljeća uvezeni u Englesku gdje ih je 2. grof od Malmesburya uzgajao za lov i donošenje divljači a zbog činjenice da su korišteni u labradorskom zaljevu prozvao ih je labradorskim retriverima.

Inače, retrivera ima još, a naziv te radne lovačke skupine pasa potječe od engleske riječi: to retrieve – donositi, vratiti. To je naime postao njihov temeljni radni zadatak u prvom razdoblju uzgoja u Britaniji - donošenje odstrijeljene divljači. Naime, britanski su lovci običavali loviti s dva psa – ptičarem (pointerom ili seterom) i retriverom. Ptičarev je zadatak bio pronalaženje divljači i markiranje, a retriveri su pak specijalizirani za donošenje iste nakon odstrjela.

Uz labradorskog, ovom prilikom vrijedi spomenuti još i, također iznimno popularnog, zlatnog retrivera, a tu i tamo u nas se sve češće viđaju i takozvani ravnodlaki retriveri. Što se labradora tiče uslijedila su razdoblja organiziranog uzgoja, pada i rasta popularnosti, no od druge trećine dvadesetog stoljeća pasmina se ustalila kao jedan od najpopularnijih ljubimaca ali i najsvestranijih radnih pasa.

Pravi labradori su, ako se (čemu su skloni) pretjerano ne udebljaju, pravi atletičari psećeg svijeta, sjajnog njuha, veoma vodljivi i prilagodljivi, velike energije ali i, bit ću slobodan reći, suosjećanja za ljude. Dobri su s djecom a zbog svoje blage naravi i inteligencije sjajni su psi vodiči, pomagači i terapijski psi. Usto, labradori su izvrsni i za nalaženje droge ili eksploziva, rad u spasilačkoj službi a i dalje su i sjajni lovci.

Pri svemu ovome valja imati na umu da se labradorski retriver, kao i još nekoliko izvornih radnih pasmina, danas dijeli na dva tipa – izložbeni i radni. Većina pasa ljubimaca koje viđate u našim gradovima a koji su dosta nabijeni, relativno mirni, krupnih glava potječu iz izložbenih linija. Radni labradori izduženiji su, užih lubanja, vitkiji i energičniji i najčešće su u rukama lovaca ili ih pak koriste spasilačke službe, vojska ili policija. Određen broj uzgajača uzgaja i dalje za obje namjene no ne suviše često, a centri za školovanje pasa vodiča i pomagača najčešće uzgajaju vlastite linije pasa.

Zbog svoje inteligencije i druželjubivosti labradori su na glasu kao sjajni obiteljski psi ljubimci, a idilične scene iz američkih filmova neizbježna su asocijacija koja podržava taj njihov imidž. Ipak, ne zanosite se previše. Labradorski retriver nije pas koji sam sebe odgaja a niti terapijski pas samo zbog svoje genetike.

Labradora ima raznih, zapravo, jer svaki je pas jedinka za sebe, s vrlinama i manama. Često su mladi labradori pravi vragolani s kojima nije lako izaći na kraj. Utješno je da se s vremenom ipak primire no mnoge trajno prati njihova pretjerana sklonost klopanju.

Labradori jako vole jesti, nerijetko sve i svašta. Oni koji, uz prirođenu sklonost, za to dobiju i priliku znaju postati pravi 'smetlari' koje je kasnije teško odvići od te navike. Ipak, njihov dobar apetiti istodobno je sjajan pri obuci jer ih se lako motivira hranom.

Općenito gledano, radi se doista o jednoj od zdravih pasmina, no problemi s kukovima i zglobovima u starijoj dobi nisu rijetkost. Kao i mnoge pasmine te veličine prosječno dožive od deset do 12 godina.

Labrador doista jest sjajan obiteljski pas, ali za aktivne ljude, jer čak i mirniji izložbeni tip psa krug oko lokalnog parka neće smatrati dovoljnom rekreacijom. Mogu bez problema živjeti i u stanovima no podosta se linjaju.

Možda najpoznatiji labrador je Marley iz istoimene knjige i filma 'Marley i ja', labrador nemogućeg ponašanja zahvaljujući kojem je i mit o labradorima kao psima iz bajke dijelom s pravom doveden u pitanje. Ipak, labradori nisu slučajno toliko popularni. Riječ je doista o vrlo pametnim psima, koji lako uče i vole raditi i biti s ljudima.

Labradorski retriver doista jest pas na kojeg, ako je dobro odgojen, kao ljubimca ali i radnog psa možete posve računati. Osim u jednom, treba dodati. Kao što rekoh, labradora ima raznih, no rijetki među njima istinski su čuvari. Čak i mnogi koji će revno zalajati na uljeza već u sljedećem trenutku često će mu s cerekom na njušci prići pritom žustro mlateći svojim vidrastim repovima. No to je tek dio njihova šarma.