Kada ste je zadnji puta otvorili? U njoj kupujete grašak, gotovi gulaš, kompot od ananasa, šunku, paštetu, sardine u povrću i tunjevinu u maslinovu ulju. Iz nje pijete pivo i Coca Colu. U njoj kupujete ulja i kemikalije. Naći ćete je na policama svake trgovine.

Konzerva ili limenka upravo je napunila prva dva stoljeća, ali se ne da. Unatoč trendu svježe i zamrznute hrane, zbog kojeg je prezirno odbacuju u suvremenoj ishrani, preživjela je, jer do sada još nije izumljena alternativna tehnika za čuvanje namirnica do tri godine kao ova.

Sve je krenulo od Napoleona

U školici ste vjerojatno učili da je sve počelo u doba ratobornog Napoleona, kada mu je u osvajačkim pohodima veći neprijatelj od neprijatelja na bojnom polju bila glad. Na dalekim osvajanjima svježa hrana bi brzo nestajala, usoljena bi se kvarila, masnoća užegla, a vojnici u nedostatku vitamina C obolijevali i umirali od skorbuta. Sjetite se samo jadnih mornara s Magellanovih, Vespuccijevih i Kolumbovih brodova u potrazi za novim svjetovima! Gdje bi bio kraj Aleksandru Velikom da je mogao nahraniti vojsku gotovim špek-filekima iz konzerve i napiti ih Red Bullom iz limenke? Napoleon je stoga 1795. obećao nagradu od 12.000 franaka (u ono doba milijunski iznos) onome tko pronađe način konzerviranja namirnica. Pobijedio je Nicholas Appert, konzervirajući hranu u staklenkama, zatvarajući ih mješavinom vapna i sira i potom ih zagrijavajući, što i mi danas činimo konzervirajući zimnicu u domaćoj izvedbi. Ali staklenke su se pri transportu razbijale, a problem je riješio Britanac Peter Durand, pohranivši sadržaj u limenke. Patent je prodao za 1000 funti izvjesnom Bryanu Donkinu i Johnu Hallu, koji su prije dvjesto godina otvorili prvu tvornicu konzervi.

Prva je tvornica proizvodila 60 limenki na dan, a danas svaka bolje opremljena izbaci 500 komada u minuti, 360.000 dnevno. Prošle, 2011, samo je u Njemačkoj proizvedeno milijardu i pol konzervi povrća, voća, mesa, ribe i zgotovljene hrane, ne računajući pića, a godišnja proizvodnja u svijetu može se mjeriti trilijunima komada.

Suvremene se limenke uglavnom proizvode od bijelog lima, bez korozije, neke su iznutra lakirane, druge nisu, ovisi o tome kojem su sadržaju namijenjene. Aluminij se počeo koristiti 1957, prva limenka s pićem od tog materijala ugledala je tržište 1963, ali potrošačima se nije naročito svidjela zbog metalnog ukusa pića, naročito bezalkoholnog i gaziranog. Danas je nedostatak uklonjen i piće u limenkama jedna je od najvažnijih primjena aluminija.

Do savršenstva je dalek put

Put do sigurne primjene nije ipak bio bez trnja. Trebalo je naći najbolju vrstu metala koji će biti lagan i neće škoditi zdravlju potrošača. Prve su bile izrađene od kositra, u čijem je sastavu bilo olova, zbog čega su u hranu prodirali teški metali te su vojnici umirali od trovanja olovom. To se dogodilo i sredinom 19. stoljeća, kada je dio britanske ekspedicije na Sjeverni pol predvođene sir Johnom Franklinom poumirao zbog trovanja, jer su tri godine jeli konzerviranu hranu, što dokazuju tragovi olova pronađeni u zamrznutim tijelima. Konzerva ni danas nije savršena. U najnovije vrijeme istražuje se moguć štetan učinak na zdravlje bisphenola A (BPA), organskog spoja sadržanog u plastičnom premazu unutrašnjosti limenki. Amerikanci upozoravaju na moguće štetne posljedice za fetus, dojenčad i malu djecu, Kanada ga je 2010. proglasila otrovnom supstancom, a EU, Kanada i SAD zabranile su ga u dječjim konzervama.

Naše se mame i bake još sjećaju 'unrinih' konzerviranih pošiljki žutog sira, maslaca i ribe poslijeratnih godina, kada su Amerikanci spašavali Europu od gladi. Pedesetih i šezdesetih u Americi su hladnjak, perilica rublja, usisavač i limenka bili simbol visokog standarda i tehnološkog napretka koji suvremenoj domaćici život čini pjesmom. Warholova Campbellova limenka s juhicom od rajčice ušla je u povijest suvremene umjetnosti, a 'Campbell Soup' postao simbol masovne kulture, kojoj je najviše kumovala upravo limenka. I u nas su prve kocke juhe pedesetih prošloga stoljeća dočekane kao potrošačko čudo, a konzerve kao početak socijalističkog putovanja u komotniji svijet obilja.

Nije bilo restorana, ni finijeg, ni sindikalnog, bez konzervirane mrkvice i graška na tanjuru, što današnji gastronomi smatraju jedanaestim smrtnim grijehom. I danas je limenka običnog kuhanog graha jeftinija od svježeg, naročito kada uzmete u obzir energiju potrošenu kuhanjem. Ono što je nekad bio simbol luksuza danas je otužan izbor siromaha koji nemaju para za svježi ananas ili breskvu punu vitamina.

Čemu onda uopće danas konzerva, kada se nad njome zgraža svaki osviješteni potrošač? Kada i na našem tržištu skromnijeg izbora možete naći svježe bijele šparoge iz Perua, i to izvan sezone, uoči Božića, te pangasius iz Vijetnama i mango iz Brazila? Oni i bez konzerviranja zračnim putem dolete do vašeg malo bolje opskrbljenog supermarketa, a novim tehnikama zamrzavanja ne produljuje se samo vijek, nego i kvaliteta i svježina namirnica. Stigla je i konkurencija u plastičnoj i tetrapak ambalaži.

Koje su prednosti konzerve?

Ipak, trgovci je rado imaju na policama jer je dugovječna, spretna za transport, nema utrke s vremenom da bi roba svježa stigla do potrošača, bolje brodovima i kamionima, nego skupim zrakoplovima. Ne traži hladnjak i ne troši energiju. U posljednjih 40 godina lim je upola lakši i lakše se reciklira, u SAD-u se reciklira 65 posto konzervi i 69 posto aluminijskih limenki za piće.

Ni mit o konzerviranoj hrani u kojoj su ubijeni vitamini baš ne drži vodu, jer stručnjaci dokazuju da prekuhane svježe mahune ili grašak, što u naših domaćica nije rijedak slučaj, završe na stolu s manje vitamina od konzerviranih današnjom tehnologijom. Grupa njemačkih istraživača je nedavno uspoređivala 19 primjera gotove konzervirane hrane i iste spravljene od svježih sastojaka. U mastima, proteinima i ugljikohidratima razlika je bila jedva primjetna, dok je u svježe pripremljenoj hrani bilo nešto više magnezija, kalija i vitamina C, ali je zato u konzerviranoj pronađeno više vitamina B6 (potiče rad imunološkog sustava, prijenos živčanih impulsa, sintezu crvenih krvnih stanica) i folne kiseline (važna za sintezu DNK, a nedostatak može dovesti do anemije).

Proizvođači najavljuju i nova usavršavanja pa će limenke biti sve lakše i lakše će se otvarati. Odavna nisu čudo, ali će ostati.