'Blago danu koji počne mirisima kruha / Ništa tako ne miriše, što god da se skuha / Pekare nas tako mame od ranoga jutra / Oduvijek je tako bilo, a bit će i sutra!'

E, pa neće! Tako tvrde znanstvenici, ako klimatske promjene zbog kojih su ljeta postala za pšenicu nepodnošljivo vruća, zime ekstremno hladne, suše sve učestalije, a kiše i poplave sve gore, nastave divljati kao do sada. Nastavi li se tako, do polovine ovoga stoljeća kruh, a posebno tjestenina, mogli bi biti tek rijetka poslastica najbogatijih, pa bi citirani stihovi učiteljice, književnice i ilustratorice Natali Šarić mogli postati tek pusta želja.

Je li moguć krah kruha i krah civilizacije koju znamo?

Možete li zamisliti život bez kruha i tjestenine? U Hrvatskoj bi sirotinja poumirala od gladi, Italija bi bez paste ostala bez svoje kuhinje, Austrija bez kolača, Amerikanci ne bi imali u što ulagati hamburger, a u sjevernom dijelu Kine koji živi na nudlima, a ne na riži, izbili bi socijalni nemiri. Ići svijetom trbuhom za kruhom, ali kuda, kada ga neće biti? Hoćete li nekome moći reći da je dobar kao kruh? Hoćete li moći svome potomku dati kruh u ruke? Hoće li vaš posao biti kruh sa sedam kora? Hoće li nadanje još doista biti kruh siromaha? Kruh naš svagdanji i vječni, svjetovni i sveti, rođen u pepelu, na kamenu, stariji od pisma, tema je i knjige Predraga Matvejevića naslovljene 'Kruh naš', u kojoj kroz šest tisućljeća povijesti kruha govori o prošlosti i povijesti, mitu i vjeri. Je li moguć krah kruha i krah civilizacije koju znamo?

Ako u skoroj budućnosti ne želimo nastaviti ovim tempom tražiti kruha nad pogačom, ne preostaje nam drugo nego da se obuzdamo u zagađenju okoliša i proizvodnji stakleničkih plinova. Ako nam to ne pođe za rukom, morat ćemo uzgojiti neke nove genetski otpornije vrste pšenice, što je za sada neizvjesno, jer su, kažu stručnjaci, dosadašnja znanja prilično iscrpljena. Zbog klimatskih promjena strada također kukuruz i riža, zajedno s pšenicom među trima žitaricama na kojima se temelji ljudska ishrana, ali pšenica je naročito osjetljiva na temperaturu, posebno takozvana tvrda vrsta durum od koje se proizvodi tjestenina. Amerikanci su toga postali posebno svjesni nakon posljednjeg uragana Sandy koji je opustošio Istočnu obalu, da ne spominjemo još goru Katrinu koja je 2005. zbrisala New Orleans.

'Samo trećina stupnja Celzijusa povišene globalne temperature u posljednjih je 50 godina smanjila proizvodnju žita za 5,5 posto', kaže u Newsweeku profesor Stanfordskog sveučilišta David Lobell – a smanjena proizvodnja žita i očekivani dramatičan porast stanovništva do 2050. mogli bi dovesti do ozbiljne gladi na Zemlji.

Tim gore što se žitarice sve više koriste za proizvodnju goriva, što iscrpljuje tlo te opasnost prijeti i iz zemlje i iz zraka. Znanstvenici predviđaju da će do 2050. područja najveće proizvodnje žita – američki i kanadski Srednji Zapad, sjeverna Kina, Indija, Rusija i Australija — u prosjeku svake druge godine biti pogođena toplijim ljetima od najtoplijih koje smo do sada iskusili, zbog čega bi se proizvodnja mogla smanjiti za 23 do 27 posto, predviđa Međunarodni institut za istraživanje politike hrane (IFPRI).

Prinosi manji, a cijene veće

Rekordno ljeto 2012. u kojem je zabilježen najtopliji srpanj u povijesti SAD-a i najveća suša u posljednjih 50 godina, potvrda su onoga na što upozorava IFPRI i mnogi drugi u svijetu. Prinosi kukuruza i soje drastično su pali, zbog čega su skočile cijene, povećala se glad u svijetu, u Indoneziji izbili protesti, a u SAD-u farmere bacilo na koljena kao i u desetinama drugih zemalja. Uostalom, ne trebamo ići dalje od naših seljaka.

Kad pred sebe stavite tanjur fine tjestenine, sjetite se da je Sjeverna Dakota jedan od svjetskih centara za proizvodnju najkvalitetnije durum pšenice poznate po visokom sadržaju proteina i karakterističnoj žućkastoj boji. Ali koliko će to dugo još biti? Ova američka država na granici s Kanadom može to zahvaliti ograničenim kišama i hladnijoj temperaturi, ali u posljednjih 30 do 40 godina – piše Newsweek – zbog sve češćih i nepredvidljivijih kiša zona uzgoja se sve više seli na zapad.

Imamo li kakav rezervni plan? Jeste li zaboravili da je sve do druge polovice prošloga stoljeća u našim pasivnim krajevima narod u krušne smjese dodavao brašno drugih biljaka, rogača i žirovog brašna? Od žirovog brašna se u oskudnim vremenima, pripremao kruh i u Norveškoj, Švedskoj, Makedoniji, Italiji, Ukrajini. Pripremao se, a i priprema se od zobi, ječma i raži, ali hoće li klimatske promjene zahvatiti i te vrste? U 19. stoljeću bijeli kruh bio je privilegij bogatih, a crni hrana siromaha. Danas je obrnuto. Kruh je nekada bio svetinja, a sutra bismo mogli plaćati danak bezglavoj jurnjavi za obiljem. Ili umjesto žitnih polja uzgajati banane. Ako i za njih ne bude prevruće.