Nakon jednog predavanja koje sam držala na temu seksualnosti, prišla mi je djevojka u svojim ranim 20-tima i iznijela svoju brigu da u seksu s partnerom ne može dalje. Trebalo mi je vremena i potpitanja da saznam što misli pod time da ne može dalje. Razjasnila mi je da je već imala vaginalni penetrativni seks s partnerom, no da još partneru nije pružila oralni seks. Ispostavilo se da je razlog strah od toga da će biti jako loša u tome, da to neće znati pravilno raditi, te da će se osramotiti jer partneru neće pasati. Zbog toga i izbjegava oralni seks.

Problem koji ova djevojka ima je strah od izvedbe tijekom seksa, prilično je čest, a obuhvaća nevjerojatno velik raspon seksualnih aktivnosti oko kojih se može javiti. Strah od izvedbe (eng. sexual anxiety performance) je strah od toga da nećemo moći ili znati izvesti u seksu sve kako treba, da smo u tome nevješti, da ne znamo tehniku i da će zbog toga partner/ica ostati nezadovoljeni i nezadovoljni, a mi ćemo ispasti loši seksualni partneri. Ako to što činimo neće biti dobro partneru ili partnerici, mogla bi uslijediti nova zamišljanja katastrofičnih ishoda poput ostavit će me zbog toga, odbit će me, više neće htjeti ništa imati sa mnom.

Sasvim je jasno kako paralizirajuće to može biti za prepuštanje, uživanje i istraživanje. Prema znanstvenim podacima ovaj strah ima 25% muškaraca i 16% žena te nešto više mlađe nego starije osobe. Neki strahuju oko svake seksualne aktivnosti, neki pak oko neke konkretne, ali u srži stoji strah od toga da ćemo ispasti loši, neiskusni, jadni u nekoj seksualnoj aktivnosti ili u seksu općenito.

Brige o izvedbi su iznimno šarolike od onih bazičnijih poput kako zadržati erekciju za vrijeme penetracije, ako odgoditi ejakulaciju i trajati što dulje, kako izvesti dobar blow job, do nekih malo kompleksnijih kako naći G-točku, kako analno zadovoljiti partnera/icu i sl. One sva imaju zajednički nazivnik, a to je kako biti dobar/ra u seksu.

Fokus na dovoljno dobru ili pak odličnu tehniku u seksu može biti vrlo problematična stvar. Strah da ne možemo ili nismo dovoljno seksualno vješti stvorit će pritisak koji će smanjiti osjećaj užitka i uzbuđenja. Čak i ako se uspijemo uzbuditi, moguće je da će uzbuđenje opadati ili neće dosegnuti razinu dovoljnu za orgazam.

Neki si nastoje pomoći čitajući brojne popularne članke kako bi se educirati o načinima kako što treba raditi u seksu. Tekstovi ispod naslova 16 koraka kako biti bolji u seksu ili 14 načina kako svom partneru pružiti neponovljivo oralno iskustvo šalju poruku da postoji hodogram kako se nešto i kojim redoslijedom u seksu radi. To je kriv pogled na pružanje i primanje seksualnog užitka i može samo pogoršati stvar oko straha od izvedbe.

Ako tijekom seksa pazimo kako dišemo, kojom brzinom kružimo, koliko su duboko i do koje točke stavljamo prst(e) u vaginu ili anus, i jesmo li odradili svih 12 ili 14 koraka, teško da ćemo moći uroniti u naše tijelo i um i osjetiti što nam paše i što nas uzbuđuje. Da me ne biste krivo shvatili, u seksu uvijek treba paziti i dogovarati se s partnerom/icom oko svih aktivnosti, ali ako pazimo kako stvari radimo da bi ispali bolji u seksu, onda propuštamo doživjeti jesu li nam i u kojoj mjeri te stvari seksualno uzbudljive, koliko nam užitka (ne)donose.

Kada strah od toga da bismo mogli biti loši u seksu potakne probleme poput nemogućnosti da se uzbudimo ili održimo seksualno uzbuđenje ili da ne možemo postići orgazam, nešto treba mijenjati. Na putu prema promjeni trebat će osvijestiti da kada bilo što u seksu radimo, najčešće nemamo publiku (osim ako to radimo u javnosti ili smo namjerno doveli publiku, ali to je nešto sasvim drugo). Ono što imamo jest drugu osobu koja nas ne opaža s distance, niti ocjenjuje našu izvedbu, ona/on je suučesnik u tom seksu. Odgovornost za 'izvedbu' kakva god ona bila, je obostrana. Potrebno je promijeniti perspektivu kako seks ne izvodimo nego proživljavamo i doživljavamo, no ako ga već vidite kao izvedbu onda ju barem nazovite seksualnim duetom.