Prepoznajem nekoliko faza razvijanja ljubavi.

Na početku nekog ljubavnog odnosa čini nam se da je objekt naše ljubavi veći pa čak i vredniji od nas. Bilo da se radi o osobi, nekoj pojavi ili aktivnosti koju volimo, mislimo da je poanta ljubavi u voljenju tog objekta naše admiracije. Naša pažnja je na onome što volimo, a ne na doživljaju voljenja ili na nama! Mislimo da mi pripadamo objektu naše ljubavi i on nama. Imamo dojam da je u njemu tajna. Čak i ako zapnemo na ovoj prvoj fazi, osjećaj ljubavi neizmjerno će obogatiti naš život!

S vremenom se u tom ljubavnom odnosu izjednači osjećaj važnosti nas kao subjekta i nečega ili nekoga kao objekta pa se pažnja prebacuje na nas i voljenje. Počinjemo više primjećivati sve promjene u nama. Počinjemo primjećivati sve blagoslove koje ljubav donosi u naš život. Počinjemo primjećivati da smo mudriji, da nam je srce zrelije i sigurnije te da se osjećamo zdravije.

A onda u završnoj, trećoj fazi počinjemo shvaćati da smo veći od svih objekata naše ljubavi. Tada počinjemo shvaćati da smo mi sama ljubav i da voljenjem nekoga ili nečega zapravo osvješćujemo sebe kao ljubav koja voljenjem živi ono što istinski jest. To je svetost ljubavi koja nas spaja s božanskim dijelom nas. To je vrhunac ljubavi – kada voleći prepoznajemo sebe kao ljubav koja zahvaljujući ljubavi živi ono što istinski jest. Tada shvaćamo da tajna nije u onome što volimo ili u onima koje volimo, nego u samoj ljubavi. Tada shvaćamo da zapravo ne pripadamo toj osobi koju volimo niti ona pripada nama, nego da oboje pripadamo ljubavi. S tom bih idejom zapravo želio završiti ovo uvodno poglavlje o ljubavi.

Naime, svi mi trebamo potvrdu sebe i svi mi neizbježno moramo nečemu ili nekome pripadati. Na to smo jednostavno osuđeni. Svaki čovjek želi nečemu ili nekome pripadati. Zato toliko volimo biti u nekom odnosu, zato se poistovjećujemo sa svojom nacijom, spolom, obitelji... Zato volimo biti dio tvrtke, navijačke skupine… Uglavnom, osuđeni smo da sigurnost tražimo kroz osjećaj pripadanja i doista možemo pripadati svemu i svačemu. Ali ono što bih vas molio jest da sada razmislite o ovoj, zadnjoj fazi osjećanja ljubavi i sebe kao ljubavi jer smatram da nam upravo ona pruža najstabilniji i najveličanstveniji osjećaj identiteta i pripadanja!

Smatram da je mudro svoje dominantne identitete tražiti kroz ono što volite, a ne samo kroz odnose prema drugima! Nadam se da vam je ta ideja prihvatljiva, da su vam neke stvari pale na pamet i da su kapljice smisla već počele padati na srce. Jer upravo u tome otkrivamo svu čarobnost ljubavi. Naime, kada istinski volimo, kada naše srce i naša jezgra osjećaju stvarnu ljubav, onda shvaćamo da mi ne pripadamo tome koga volimo, nego pripadamo samoj ljubavi. Vi ste njezini, ona je vaša i to vam je kristalno jasno kada istinski volite.

Zato i nećete izgubiti tlo pod nogama ako slučajno netko koga volite ode iz vašeg života. Svjesni ste da s njime ne odlazi ljubav, svjesni ste da je ljubav u vama, a ne u njemu. Naravno da će vam biti žao, ali nećete imati dojam da ste izgubili tu osobu jer znate da je niste ni imali.

Sigurno nećete imati dojam da ste izgubili ljubav jer ste svjesni da ljubav stvarate vi, a ne ta osoba ili taj odnos. Svjesni ste da je ljubav u vama i da vas ne može napustiti. Može samo mijenjati oblike, može samo mijenjati ono čemu je upućena, ali nikako ne može nestati!

Umjesto intenzivnog osjećaja gubitka, samo ćete imati dojam da se ljubav želi ogledati u nekom drugom odnosu. Samo ćete imati dojam da je otišao jedan objekt ljubavi, ali njih zapravo ima bezbroj. Tada sigurno znate da su ključevi ljubavi u vašim rukama i da vječno pripadate samo ljubavi, a ne nekoj osobi! A ima li ljepše i zanosnije obitelji od obitelji ljubavi! Doista ne mogu zamisliti da je ljepše pripadati bilo čemu drugome. Sretno vam bilo druženje s ljubavlju, u kojem god je obliku osjećate. Sretno vam bilo otkrivanje vaše esencije – čiste ljubavi!

Ne bih ja bio ja da ne naglasim kako nije ni jednostavno ni lagano svoj život posvetiti življenju ljubavi, ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti. Uostalom, isplati li se doista posvetiti život bilo čemu drugome osim potrazi za ljubavlju? Ljubav zna odgovor, a nadam se da znate i vi. Želim vam sretnu potragu!

Bruno Šimleša, autor bestselera 'Škola života' i 'Ljubavologija', u svojoj sedmoj knjizi, 'U rukavicama', u izdanju Naklade Ljevak, govori o tome što je za njega duhovnost, kako razviti trajno samopouzdanje i harmonične ljubavne, prijateljske i obiteljske odnose. U knjizi odgovara i na pitanja zašto se teško mijenjamo i najčešće učimo samo na bolnim iskustvima te zašto zdrav i otvoren um, spreman na kritičko promišljanje, vrijedi jednako kao i zdravo i otvoreno srce.