Svi u životu igramo razne uloge. Nekome smo kći, sin, otac, majka ili prijatelj. Životne uloge potrebne su nam da imamo dojam kako smo dali najbolje od sebe i da imamo svrhu te osjećaj pripadnosti. Taj je način normalan i zdrav, jer bez toga nemamo osjećaj smislenosti u životu.

Svaka od životnih uloga ima pravila koja smo postavili i to je ono što nas definira, ali problem nastaje kada smo preopterećeni i kada na kraju ne znamo tko smo ako nismo u nekoj od svojih uloga.

'Dobar primjer su majke koje su izgubljene nakon što njihova djeca odrastu i otiđu iz kuće pa zatim imaju praznog prostora jer se više ne moraju brinuti o njima kao što su navikle', objašnjava Bruno Šimleša

U tom obilju obaveza svaki je dan borba jer nije lako odrediti kojoj ćemo ulozi dati prednost i zadovoljavanjem čijih potreba ćemo ispuniti sebe i svoje potrebe.

Fleksibilne društvene norme u današnja vremena dovele su do toga da sami možemo definirati kako će izgledati naša uloga kćeri, majke, oca ili sina, ali to mnoge zbunjuje i otežava im donošenje odluka. Kako bismo posložili prioritete, prvo trebamo odlučiti što očekujemo od sebe u svakoj ulozi, što nam je bitno te što nam određena osoba u nekom odnosu može dati. Nekada nećemo moći zadovoljiti sve potrebe u svim odnosima i to nitko od nas ne smije očekivati kao ni mi od samih sebe.

U takvim neodlučnim i teškim trenucima treba učiniti ono što smatramo važnijim i ispravnijim prema pravilima koja smo sami odredili, a ne prema očekivanjima drugih. Tada ćemo imati onaj grč u želucu i biti nesretni jer smo išli protiv svoje savjesti, a povijest nas uči da bez obzira na uloženi trud ne možemo svima udovoljiti.

Za razliku od prijašnjih vremena u kojima su društvene norme nametale da se ponašamo prema određenim pravilima, danas je pojedinačna svijest nadjačala društvenu te sami možemo definirati tko jesmo i što možemo ili moramo raditi.

'Dajte si dopuštenje i odredite što za vas znači biti majka, kći ili kakva ćete osoba biti na poslu. Trebamo se upitati kakav odnos možemo i trebati imati, a ne kakav odnos želimo ili osjećamo da moramo imati', rekao je Šimleša okupljenoj publici na predavanju.

U stvaranju odnosa s određenom osobom trebamo realno sagledati kakav odnos možemo imati i što možemo očekivati. Inače ćemo biti nezadovoljni jer nam osoba nije pružila ono što smo željeli, a za to smo, zbog previsokih očekivanja, sami krivi. U suprotnom igramo krive uloge i za naše nezadovoljstvo ne možemo kriviti druge, već same sebe.

Ostala očekivanja koja nam ne ispunjava određena osoba zapravo možemo tražiti na drugim adresama jer ne možemo mijenjati osobe, već prilagoditi svoja očekivanja kako bismo bili maksimalno ispunjeni i sretni te zadovoljni sami sobom.