Bruno Šimleša bavi se pisanjem, predavanjem i osobnim savjetovanjem skoro 20 godina, a njegovu je popularnost povećao voditeljski angažman u televizijskoj emisiji 'Svaki dan, dobar dan', svojedobno prikazivanoj na HTV-u. Njegova predavanja i promocije uvijek su puni, knjige mu se sjajno prodaju, a hit su i u regiji. Prvu ('Sudbina duše', objavljenu prije 21 godinu) objavio je u vlastitoj nakladi jer su ga odbili svi hrvatski izdavači, a danas je jedan od onih autora koji mogu živjeti od prodaje knjiga. Udruga Sve za nju 2016. godine dodijelila mu je nagradu VAM zbog pomaganja onkološkim pacijentima i senzibiliziranja javnosti za probleme svih koji se bore s rakom.

Promišljali ste o knjizi 15-ak godina, a počeli je pisati u jesen 2019. Zašto je toliko dugo trebalo da je 'izbacite'?

Za mene je to uobičajen proces. Godinama promišljam neku temu, čitam, istražujem i tek onda krenem pisati. Ova je knjiga usporena zbog korone, pa sam uzeo i tromjesečnu pauzu kada se dogodio potres na Sisačko-moslavačkom području jer sam smatrao da sam tamo potrebniji... A i ima 536 stranica, tako da je baš i nisam mogao izbaciti preko noći.

Prvo izdanje od 3000 primjeraka vaše desete knjige '(P)ostati zdrav' rasprodano je u manje od tri mjeseca, što se događa iznimno rijetko. Jeste li očekivali takvo što?

Očekivao sam da će biti tražena, ali iskreno, ovo nas je oduševilo. No više od same brojke prodanih primjeraka raduju reakcije. I ljudi koji se bore za zdravlje, a koji su osnaženi, ali i oni iz njihove okoline zahvale na nekom korisnom savjetu. Jer okolina često ima najbolje moguće namjere, ali često ih ne zna provesti u djelo. A ulog je velik, najveći, pa je ključno da damo sve od sebe.

Vaše knjige dožive slovenska, srpska, makedonska i albanska izdanja. Koliko vam to daje vjetar u leđa i možete li danas živjeti isključivo od prodaje knjiga?

Danas mogu, nakon samo 20 godina spisateljske karijere :)

Namijenjena je svima koji se bore za zdravlje, ali i članovima njihove okoline da otkriju kako biti najbolja moguća podrška svojim voljenima. Koje su to tehnike samopomoći?

Namijenjena je i svima koji nemaju problema sa zdravljem jer je o zdravlju dobro misliti dok smo zdravi. Kada saznamo ozbiljnu dijagnozu, većini ljudi otvori se tlo pod nogama i tada je važno što prije vratiti osjećaj kontrole. Neki će to postići odabirom liječnika, nekim promjenom prehrane ili nekih životnih navika, neki prekidom nekih odnosa... Mnogi trebaju i stručnu pomoć, što je sasvim razumljivo.

Kako se dogodi ozbiljna bolest, cijeloj obitelji sasvim je u redu da članovi obitelji i prijatelji potraže savjet kako biti najbolja moguća podrška. Oni ne bi trebali opterećivati oboljelu osobu, već prijatelje, psihoterapeute... Jedna od najčešćih pogrešaka okoline jest da pokušavaju prebrzo i prenasilno podići raspoloženje svojim voljenima. Kada kažu da im je loše ili da ih je strah, onda negiraju njihovo stanje i počnu sipati floskule. To ne pomaže. Trebamo biti njihova emocionalna sjenka i prihvatiti to kako se osjećaju, a ne govoriti - ma nije to ništa, bit će bolje, samo digni glavu... Ne, tada trebamo spustiti glavu i onda se zajedno dići s poda, kada je to moguće.

Podnaslov knjige je 'Kako da srce i um postanu tvornica lijekova'. Kako naučiti tu tvornicu da bude u 'našoj službi', da radi za nas?

Naš um i srce stalno proizvode nešto, to je tvornica koja radi 24/7. Kada smo pod stresom, proizvodi se kortizol i ako ga gomilamo, to oslabljuje naš imunitet. S druge strane, kada provodimo vrijeme uz svoje voljene, onda proizvodimo oksitocin, tzv. hormon bliskosti ili ljubavi, a to pak osnažuje naš imunitet. Tako da je cilj biti što s(a)vjesniji direktor te tvornice lijekova. To nikako ne znači da treba odbaciti službenu medicinu, ali znači da ne odbacimo sebe kao faktor (samo)iscjeljenja.

Trenutno mnogi teško proživljavaju rat u Ukrajini, boje se daljnje eskalacije, a pandemija još itekako traje. Kakav efekt na psihu ima takva kombinacija događaja?

Logično je da smo izmoreni i uplašeni. Navedenom treba nadodati potres, ali i generalnu brzinu života u 21. stoljeću, zbog čega se često osjećamo da hvatamo vlastiti rep. Sve to znači da smo u ove dvije godine bili u najvećoj globalnoj psihološkoj krizi ikad.

Ne treba relativizirati nečiji umor ili strah. Nikada. Jedna od stvari koja nam pomaže jest zajedništvo, spremnost pomaganja. Tako pokazujemo najbolje od sebe i ova regija uvijek je pokazivala veliko srce kada je najteže. To osnažuje osjećaj društvene kohezije i daje nam nadu, osjećaj sigurnosti, da nismo sami, da se možemo na nekoga osloniti. Naučili smo ne oslanjati se na institucije jer ih često vode podobni, a ne sposobni, ali smo se naučili oslanjati jedni na druge.

Nema mjesta panici, ne paničarite - čujemo to od naših vlasti. Što je zapravo panika?

Stanje u kojem misliš da ne možeš kontrolirati situaciju jer je opasnost prevelika. Nije važno je li opasnost stvarna ili percipirana, efekt može biti jednako problematičan. Zato i neki ljudi kupuju 100 litara ulja jer misle da će tako vratiti osjećaj kontrole nad situacijom. Ne treba ih osuđivati, treba pomoći da se smanji razina panike.

A što se tiče komunikacije naših vlasti u ovoj krizi, nevjerojatno je da ne shvaćaju koliko je opravdano to što je većina oglušila na njih.

Nažalost, u hrvatskom društvu odlazak po pomoć još je uvijek tabu tema. Kako biste objasnili javnosti da to nije nešto čega bismo se trebali sramiti?

Meni se čini da je to izraz mudrosti i zrelosti, a ne slabosti. Redovito servisiramo svoje aute, odemo kod zubara kad vidimo prvu crnu točkicu, a kad vidimo 'točkicu na duši', onda odmahujemo rukom. Meni se čini da je važno potražiti stručnu pomoć čim shvatimo da ne možemo sami ili u krugu prijatelja riješiti neki problem. Ne treba se sramiti toga, svakome je ponekad potrebna pomoć i mislim da je koronakriza ublažila stigmu traženja stručne pomoći.

Zašto nastaju masovne glasine i teorije zavjere koje svakodnevno čujemo i tko su najčešći širitelji teorija zavjere? Koje su im sociodemografske značajke?

Nije to jedinstvena skupina. Ima ljudi koji su društveni marginalci pa vjerovanjem u tako nešto dobivaju osjećaj važnosti. Ima i ljudi kojima to daje osjećaj superiornosti jer su uvjereni da oni znaju informacije koje drugi ne znaju. I čak i kad se jasno negira neka glupost u koju su vjerovali, ne mogu se odreći tog narativa jer se ne mogu odreći umjetnog, ali moćnog osjećaja superiornosti.

S takvim osobama nema smisla ulaziti u rasprave jer ne slušaju razum i argumente. Odnosno, oni nazivaju svoja uvjerenja argumentima. Nažalost, vidjeli smo početkom rata u Ukrajini da su mnogi stali u obranu Putina jer im je servirana informacija da su glavni neprijatelji Zapad i mainstream mediji. Tako da im je smisleno besramno relativiziranje patnje desetaka milijuna ljudi, a situacija će otežati život stotinama milijuna ljudi.

Zašto su self-help knjige danas sve traženije?

Glavna je stvar da su sve kvalitetnije, a oslabili su neki stari moralni okviri i načini na koji su si ljudi pomagali, prije svega mislim na institucionaliziranu religiju koja slabi u zapadnom svijetu.

Na koji način vama pomaže znanje o ljudskoj psihi?

Lakše razumijem i sebe i svijet oko sebe pa se rjeđe gubim u slijepim životnim ulicama. I dalje se ponekad izgubim, ali brzo pronađem put do glavnog kolosijeka.

Svi zapravo želimo biti dobro, a možda nismo osvijestili što to znači. Je li biti 'dobro' za svakog čovjeka različito stanje ili se radi o istoj osnovi za sve? Koja je polazna točka?

Mislim da svatko poima to na svoj način. Nekima je prioritet obiteljska sreća, nekima materijalna sigurnost, a nekome kreativno izražavanje.

Na HRT-u ste dvije godine vodili talk show 'Svaki dan, dobar dan'. Nedostaje li vam to, razmišljate li o povratku ili možda svom podcastu, sve popularnijoj formi?

Već mi se godinama vrti ideja o podcastu bez rukavica te o svim kurentnim i vječnim životnim pitanjima i s ljudima koji će govoriti kao ljudi, a ne figure, koji će biti maksimalno otvoreni. Dosad nisam našao prostora u svom rasporedu, ali vjerujem da hoću. Za kvalitetne projekte uvijek sam spreman!

Vaša kći Anabela uključena je u razne humanitarne aktivnosti, a pokrenula je i svoju akciju 'Djeca za djecu'. Koje svoje osobine prepoznajete u njoj?

Vodimo je odmalena na sve naše humanitarne akcije tako da je vidjela i osjetila koliko je zdravo pomoći nekome. Bili smo jako sretni kada je osmislila svoju akciju.

Tvrdoglava je na mene, brzopleta, suosjećajna, temperamentna, brza u glavi i brza na jeziku...

Kad smo kod djece, koliko je u ovakvom društvenom kontekstu teško odgajati mlade? Živimo u eri različitih vrsta nasilja i jezika mržnje, sveprisutnog na društvenim mrežama i u školama.

Djeca nas rijetko slušaju, ali često oponašaju. Tako da ih svemu treba poučiti primjerom. I da, teško je. Okružena su govorom mržnje, relativizacijom nasilja, površnošću te brzim, potrošnim sadržajem. Teško je. Ali nije nemoguće.

Kad se može očekivati nova knjiga? Sigurno radite na nečemu novom...

Najesen počinjem pisati nastavak knjige o zdravlju s tri glavne teme. Još više savjeta okolini kako pomoći svojim voljenima, kritika duhovnih pristupa zdravlju i kritika zdravstvenog sustava koji prečesto pacijente svodi na dijagnozu i broj, ne uvažavajući ih kao ljude. No, prije toga, travanj i svibanj provodim na promocijama po čitavoj Hrvatskoj, lipanj je rezerviran za planinarenje divljinom SAD-a, a sredinom kolovoza sa suprugom krećem od Knina do Prevlake jer imamo našu humanitarnu akciju kojom prikupljamo novac za sjajnu udrugu Sve za nju, koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. Bit će ovo intenzivna godina!