Nije nikakva slučajnost što ste ovisni o čipsu, gaziranim pićima, gotovim jelima ili pak o bilo kojoj drugoj prerađenoj hrani koje se možete sjetiti, poručuje Michael Moos u New York Timesu. U članku 'The Extraordinary Science of Addictive Junk Food' koji prethodi njegovoj nadolazećoj knjizi 'Salt Sugar Fat: How the Food Giants Hooked Us' reporter i dobitnik Pulitzerove nagrade Michael Moss prekapa po dugoj povijesti u kojoj proizvođači pića i zalogaja pomoću miksa znanosti, namjernog neznanja i vrhunskog marketinga uspješno prodaju nevjerojatne količine slanih i slatkih proizvoda
'Tijekom više od četiri godine istraživanja i izvještavanja otkrio sam svjestan napor i trud, koji se odvija u laboratorijima, na marketinškim sastancima i trgovinama, da se ljude navede da se 'zakače' na prigodne i jeftine proizvode', kaže Moss, dodajući kako je razgovarao s više od 300 sadašnjih ili bivših zaposlenika, od znanstvenika do glavnih menadžera, u prerađivačkoj prehrambenoj industriji.
'Prehrambena industrija starija je od stoljeća – ako računamo kada su izumljene žitarice za doručak. Međutim, prodaja je porasla tijekom 1950-ih s promocijom praktične hrane čiji su dizajn i marketing bili usmjereni ka povećanom broju obitelji u kojima su oba roditelja bila zaposlena. Otada je taj industrijski rast potpuno neobuzdan. Dok je sigurnost hrane strogo regulirana, vlada je postala 'najbolji prijatelj i prijatelj' toj industriji u poticanju i razvijanju ovisnosti o prerađenoj hrani kod Amerikanaca', navodi Moos i dodaje kako je današnja prerađivačka prehrambena industrija ogromna.
'U SAD-u prodaja u trgovinama dostiže i do jednog trilijuna dolara godišnje, s više od 300 proizvođača koji zapošljavaju 1,4 milijuna radnika, što čini 12 posto svih američkih radnih mjesta u proizvodnji hrane. Globalna prodaja prelazi tri trilijuna dolara, no ipak, najzanimljivija je brojka 60 tisuća – to je brojka različitih proizvoda pronađenih na policama najvećih supermarketa.'
Moss upozorava kako su najprimamljiviji proizvodi – oni s najvećim količinama soli, šećera i masnoća – strateški uvijek smješteni na policama u razini očiju. Zdraviji proizvodi su uglavnom smješteni iznad ili ispod te razine, a nezdraviji proizvodi su nadohvat ruke.
'Tvrtke su također vrlo vješte u biranju 'zamaskirane' ambalaže koja stvara lažnu sliku o proizvodu, pa se tako nerijetko služe natpisima kao što su 'sve prirodno', 'sadrži cjelovite žitarice', 'sadrži pravi voćni sok' koji zapravo proturječe pravom sadržaju proizvoda. Čitanje natpisa na proizvodima nije lak zadatak za kupce. Tek od 1990-ih godina proizvođači su obvezni navesti točnu količinu soli, šećera, masnoće i kalorija u proizvodu koji su navedeni u tablici zvanoj 'nutritivna svojstva'. No određene kompanije i dan danas igraju određenu igru – te brojke podijele na pola, ili čak na trećine, pa tako ove ključne informacije o proizvodu navode po porciji, a tako prikazane, te brojke djeluju vrlo male', piše Moss.
Deklaracije na poleđini mnogih kutija žitarica, krekera, keksa ili nečeg trećeg nerijetko je vrlo zbunjujuća i teško shvatljiva. Kako onda pravilno čitati deklaracije takvih proizvoda?
'Izbjegnite upadanje u klasičnu zamku podcjenjivanja količine koju jedete. Tri četvrtine šalice zašećerenih žitarica, što FDA smatra jednom porcijom, rijetko kome je dovoljna porcija, pa čak niti maloj djeci. Osim toga, postoje velike razlike između naizgled sličnih marki – mi smo, na primjer, nedavno otkrili jogurt s dvostruko manje šećera, a moja ga 8-godišnja kćer jednako voli. Posebnu pažnju posvetite granicama pod nazivom 'dnevne vrijednosti': te postotke izračunava FDA, a ne održavaju novije, manje, niti maksimalne razine postavljene smjernicama SAD-ovog Sektora za poljoprivredu.'
Mnogi gotovi proizvodi su često pretjerano zasoljeni, poput, na primjer, juha u vrećicama, a Moss navodi i razlog tome. 'Postoje tri razloga zašto su te juhe, a da ne spominjem i druge takve proizvode, tako slane. Sol tvrtke koje proizvode hranu košta svega deset centi za pola kilograma, što je daleko jeftinija varijanta nego da se okus stvara na 'tradicionalan način': korištenjem svježih začina i biljnih začina. Osim toga, sol odlično prikriva gorak okus i ostale loše okuse, uključujući i one vrlo opasne, poput onoga koje meso dobiva nakon obrađivanja i podgrijavanja. Sol produljuje i rok trajanja prerađene hrane na policama supermarketa, što je presudno za financijski uspjeh ove industrije.'
Moss navodi kako prosječni Amerikanac na godišnjoj razini iz prerađene hrane konzumira previše soli, masti i šećera, a to priznaje i Sektor za poljoprivredu SAD-a. 'Unos soli iznosi 500 miligrama dnevno, što je više od dvostruke maksimalne razine natrija preporučene za većinu odraslih Amerikanaca. Količina šećera – iznos koji se dodaje hrani i piću tijekom obrade i u koji nije uključen iznos šećera koji se već prirodno nalazi u hrani – iznosi 22 čajne žličice na dan, što je čak četiri puta veća količina od potrebne, ovisno o dobi i osobnim potrebama. Zasićene masti, koje zabrinjavaju liječnike jer su povezane s bolestima srca i drugim zdravstveni problemima, iznose 11 posto od prosječnog unosa hrane odrasle osobe, dok preporučena količina iznosi sedam posto. Sve u svemu, tri četvrtine te soli, šećera i masnoća u našoj prehrani dolazi iz prerađene hrane', upozorava Moss.
Zašto je tolika pažnja usmjerena upravo na količine soli, šećera i masti?
'Istraživao sam val smrtonosnih epidemija E. coli u mesu, kada mi je jedan izvor, mikrobiolog, preporučio da ako želim vidjeti još veću zdravstvenu opasnost, trebao bih istražiti što to proizvođači hrane namjerno dodaju u svoje proizvode, počevši od soli. Kada sam počeo istraživati to područje, otkrio sam kako ta agresivna industrija ne koristi samo sol, već i šećer i masti. Ti sastojci su stupovi prerađene hrane, tri sastojka bez kojih ne bi postojala prerađena hrana. Sol, šećer i masnoće potiču potrošnju tih namirnica dodajući im okus i privlačnost. No, iznenađujuće, ta tri sastojka ujedno i prikrivaju gorak okus hrane koji nastaje u procesu proizvodnje. Ti sastojci omogućavaju da takva hrana ima dug rok trajanja te, što je posebno važno za financijski uspjeh ove industrije, vrlo su jeftini', kaže Moss.
Postaju li ljudi fizički ovisni o tim sastojcima?
'Neurološke studije upućuju na to da šećer i masti na mozak djeluju u istoj mjeri kao i kokain. No, prema riječima Nore Volkow iz Nacionalnog instituta za zlouporabe opojnih droga, iako lijekovi mogu pokrenuti daleko snažnije moždane reakcije, jasno je da šećer u prerađenoj hrani kod određenih pojedinaca može izazvati opsesivne obrasce konzumiranja takve hrane', ističe Moss.
Iako prerađivačka prehrambena industrija nikada neće reći da hrana koju proizvodi izaziva ovisnost, tu želju će okarakterizirati žudnjom i privlačnošću. 'Bez obzira na semantiku, važno je imati na umu da je unutar tih kompanija svaki atom snage utrošen na smišljanje kako hranu i pića koje proizvode kupcima učiniti privlačnijima, pod svaku cijenu', upozorava Moss.