Normalno je da se roditelji naljute na svoju djecu, budu frustrirani, jadni, nemoćni, zabrinuti i još mnogo toga. Važno je imati na umu da je ponašanje roditelja model koji djeca gledaju i iz njega uče. Ako roditelji nisu naučili kontrolirati svoje ponašanje, nije za očekivati da će djeca moći kontrolirati svoje ponašanje i tako ulazimo u začarani krug teških emocija i uzajamne frustracije, piše za portal InsideOut.hr Sunčana Rokvić, magistra psihologije.

Roditelji se često muče pitanjem rade li djeca namjerno razne nepodopštine da bi manipulirali njima. Djeca nisu zločesta i ne bacaju se po podu jer im je zabavno gledati reakciju roditelja. Njihovo ponašanje kad su jako uzbuđeni i pod utjecajem jakih emocija vođeno je traženjem oduška, načina na koji će se smiriti, pustiti emocije, pronaći svoj mir i sigurnost.

Empatija pomaže

Kad djeca imaju svoju malu predstavu vikanja, plakanja, vrištanja i bacanja po podu jer im roditelji nešto nisu dali i slično, pomaže ako su roditelji u tom trenutku svjesni da djetetu nije lako, da mu je potrebna pomoć. Pomaže ako su u stanju suosjećati s djetetom, umjesto da krive dijete govoreći da je razmaženo, plače bez razloga i tome slično. Djeca uvijek imaju razlog za plakanje i on je njima vrlo velik, često u skladu s intenzitetom njihova plača. Pokušajte zamisliti koliko je djeci teško odgoditi zadovoljstvo, pričekati, pomiriti se s činjenicom da nije onako kako oni žele. To je teško i nama odraslima koji smo dovoljno zreli za te procese, a kamoli djeci koja niti razumiju u potpunosti što se od njih očekuje niti znaju kako jer još nisu razvili potrebne vještine za to.

Čuvajte vlastite granice

Djeci su potrebne jasne granice te da znaju što mogu očekivati od roditelja, kako će roditelji reagirati u određenim situacijama. Stoga je važno da roditelji budu dosljedni u primjeni kućnih pravila i da ta pravila budu jasna i svima poznata. Kad je u pitanju neka opasnost, tada nema prostora za pregovore. Tada je odgovornost roditelja da prekine aktivnost znajući da slijede plač i bijes. Čuvati granice znači pokazati djetetu kad je došlo do granice na način da prekinemo neku aktivnost mirno, bez vikanja, nježnim tonom, uz najavu: znam da ćeš se sada naljutiti, ali tu je moja granica i ja mogu podnijeti tvoju ljutnju i tvoju reakciju u toj ljutnji.

Duboko disanje, pauza i brojanje

Dobro je samome sebi izreći na glas što se događa. Ponoviti si da je u redu da vaše dijete bude ljuto na vas. Da je njegovo bacanje reakcija u ljutnji i frustraciji te da trenutno ne zna drugačije. Roditeljima pomaže da u situaciji dječjeg bijesa obrate pažnju na disanje jer djetetu ne mogu pomoći dok se ne ispuše. Možete osvijestiti svaki dio svog tijela, produbiti dah, osjetiti čvrstu podlogu pod nogama. Ako to ne pomaže i osjećate da u vama rastu ljutnja, frustracija, nemoć, što god, uzmite pauzu i izađite iz sobe, samo recite djetetu gdje ste i da vam treba pauza. Također, možete brojati, pjevati si neku pjesmicu u mislima, misliti na nešto veselo i smiješno i slično.

Oprosti je zaista čarobna riječ

Koliko god imali razumijevanja, roditelji su samo ljudi i ponekad im se dogodi da prijeđu svoje granice, nemaju strpljenja, naljute se, viču. Tada je važno, kad se tenzije smire, prići djeci i ispričati se. Djeca ne moraju oprostiti niti se moraju pomiriti s roditeljima. Sam čin isprike pokazuje da je normalno griješiti, da i roditelji griješe te da je važno kad pogriješimo pokazati da nam je žao, ispričati se i pokušati pronaći način da se iskupimo u suradnji s osobom koju smo povrijedili. I opet na svom primjeru učimo djecu činiti i ispravljati pogreške.

Više sličnih tema možete pronaći na InsideOut.hr.