Zašto smo toliki ovisnici o šećeru i kako suzbiti tu nezdravu glad za slatkim, objašnjava nutricionistica, dipl.ing.preh.teh. Tena Niseteo iz edukativnog i savjetodavnog centra Definicija hrane

Za prepoznavanje velikog broja različitih okusa zaslužna je prirodna, odnosno evolucijska povijest omnivora i genetski kod koji nam omogućava da prepoznajemo slatki, slani, kiseli, gorki i umami okus. No odakle tolika ljubav prema slatkom? Čovjek je evolucijski skloniji energetski bogatoj hrani, koja je u svojoj osnovi slatka, a instinktivno izbjegava hranu koja može nepovoljno djelovati na njegovo zdravlje, poput gorke i kisele hrane koja može upućivati na otrov ili nešto pokvareno. Ovakve genetske predispozicije razvijene su tijekom tisuća godina, kada se hrana, i to osobito ona visoke energetske gustoće, teže nalazila te nam je upravo ova sposobnost omogućila preživljavanje i razvoj. Danas je situacija izrazito drugačija - hrana svih okusa i tekstura postala je široko dostupna, a naša iskonska naklonost prema slatkom dovela je do neuravnoteženog prehrambenog unosa i stvaranja loših prehrambenih navika.

Niz istraživanja međutim pokazuje da se genetske predispozicije i sklonost prema slatkom mogu mijenjati i to upravo pravilnim izborom namirnica.

Svi oblici šećera

Za slatkoću hrane zaslužan je šećer, no ne samo onaj u obliku dobro nam poznatih sitnih bijelih kristalića koji se zove saharoza, već i svi oblici šećera odnosno ugljikohidrata poput glukoze, fruktoze, maltoze, laktoze, maltodekstrina i škroba. Svi ovi šećeri nalaze se u gotovo svim procesuiranim namirnicama, pa čak i u onima za koje nikada ne biste rekli da ga sadrže, poput kruha, peciva, voćnih jogurta, kečapa, majoneze, aromatizirane vode i mnogim drugim.

Zanimljivo je da čajna žličica kečapa sadrži čak 4 grama šećera, a čaša gaziranog soka gotovo 10 čajnih žličica šećera. Kod standardnih slatkih proizvoda koje konzumiramo za doručak, kao što su slatka peciva, krafne, kroasani, buhtle, keksi i voćni jogurti, količina šećera na 100 g proizvoda premašuje čak 15 g, odnosno tri čajne žličice.

Unosimo pet puta više šećera nego prije 20 godina

Dodani šećeri u prehrambenim proizvodima i šećer koji sami dodajemo razlog su sve manjoj osjetljivosti na okus slatkoga i povećanju želje za njim. Posljednjih 20 godina upeterostručio se unos šećera, što je dovelo do sve veće pojave pretilosti i komplikacija koje povećana tjelesna masa nosi, poput inzulinske rezistencije i povišenog kolesterola te niza drugih povezanih bolesti.

Trenutno vodeće mjesto u konzumaciji šećera nosi Brazil, u kojem se po glavi stanovnika unosi preko 150 g šećera dnevno, što je pet puta više od trenutno maksimalnog dnevnog unosa koji je preporučila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), a on ne bi trebao prelaziti 10 posto dnevnog energetskog unosa, odnosno, ako se govori o odrasloj osobi, ne više od 25 g na dan (pet čajnih žličica). Europska unija zauzima visoko četvrto mjesto s prosječnom konzumacijom šećera po glavi stanovnika koji iznosi 100 g dnevno, začuđujuće - 10 g dnevno više u odnosu na SAD. Ipak, ponosno možemo istaknuti da, prema analizi Američke poljoprivredne agencije (USDA'S Global Agriculture Information Network – GAIN), Hrvatska spada među zemlje EU-a s najmanjim unosom šećera sa svega 35 g po glavi stanovnika, no još uvijek za čak 40 posto više od preporuka Svjetske zdravstvene organizacije.

Zabrinjavajuće je to da konzumacija šećera u posljednjih pet godina i dalje raste, na što upućuju i posljednji podaci o porastu konzumacije šećera u svijetu za čak 11 posto, i to najvećim dijelom u obliku prehrambenih proizvoda poput slatkiša, pekarskih proizvoda i zaslađenih napitaka. Zbog toga Svjetska zdravstvena organizacija najavljuje promjenu dosadašnjih preporuka o konzumaciji šećera s 10 posto na čak ispod pet posto dnevnog energetskog unosa, odnosno na 12,5 grama (2,5 čajnih žličica) šećera dnevno. S ovim smjernicama u korak kreće i prehrambena industrija, čime će se doprinijeti ukupnom smanjenju globalnog unosa šećera.