U posljednjih stotinjak godina rad sa psima u mnogome je napredovao i brojne znanstvene spoznaje o psihologiji pasa i uvjetovanju tome su doprinijele. No prijateljstvo ljudi i pasa mnogo je dulje te su ljudi pse odgajali i školovali i mnogo prije toga. Primjerice, i drevni Rimljani odgajali su i koristili razne uporabne, radne pse poput čuvarskih ili lovačkih, a zajednički lov pasa i ljudi u temeljima je pripitomljavanja.

Pošteno je stoga reći da je obuka pasa pradavan zanat koji jest doživio ekspanziju i razvoj posljednjih godina no, istini za volju, na tom polju se doista napredovalo, no zapravo ništa nova nije izmišljeno.

Pse se i prije kažnjavalo i nagrađivalo, upravljalo se njihovim nagonima i odgajalo ih se. Ipak, u ranijim fazama sa psima je mnogo više korištena prisila, pa i u fizičkom smislu, a obuka pasa, primjerice u Britaniji, nazivana je tako breaking the dog - slamanje.

Danas mnogi treneri prisilu koriste vrlo malo ili nikako i mnogo se toga radi na temelju pozitivne motivacije (koja također može biti stresna za psa).

Mislim da je određena prisila ipak nužna da bismo dobili psa koji nas sluša. Ta prisila ne mora uključivati nikakva nasilna sredstva, ne daj bože udarce pa čak ni ogrlice ili pomagala koji nanose bol. Korekcija u radu sa psom može biti tek lagani trzaj ili uskrata nečega do čega je psu stalo, primjerice.

Pozitivna motivacija temelji se na nagrađivanju ponašanja (ali i stanja) koja nam kod našeg psa odgovaraju. Ta metoda bez sumnji je humana, no bez našeg autoriteta i određene neizbježne prisile ne možemo očekivati pouzdano reagiranje. Naravno, ne radi se o prisiljavanju psa da nešto učini nasilnim metodama već o jasnom uspostavljanju granica korekcijama i kontrolom.

Pas koji u ponašanju nema granica ne samo da nije ljubimac s kojim nam je ugodno provoditi vrijeme i imati ga uza se već je takva životinja i manje zadovoljna i stabilna.

Mnogi vlasnik psa želio bi da njegov pas bude sretan. Skloni smo im tada ugađati raznim poslasticama, dugotrajnim maženjima, tepati im kao djeci, oblačiti im kaputiće ili im dopuštati da s nama spavaju u krevetu.

Da, psima je potrebna nježnost baš kao i dobar zalogaj. Usto, važno im je i da žive na pseći način, kontaktiraju s ljudima i psima te da se dovoljno kreću i uživaju u prirodi. No za njihovo je zadovoljstvo i stabilnost podjednako važno i da imaju jasnu dnevnu strukturu i, uz igru i kretanje, jasne granice u ponašanju.

Kad se razmisli, te potrebe zapravo nisu toliko drukčije od naših, ljudskih.