Jedan od najčešćih razloga jest zato što je red, odnosno - vrijeme je.

Nakon nekoliko godina veze, eventualnog zajedničkog življenja, čak i ako nam nije sjajno u vezi, čak i ako ne osjećamo ljubav, svejedno će se mnogi odlučiti za brak. Roditelji i one dosadne tetke na krstitkama ih stalno dave svojim iritantnim pitanjima kad će se oženiti pa i oni sami popuše to da život treba ići po špagici. Kao da im nije stalo da budemo u sretnom braku, nego samo da budemo u braku. To je doista besmisleno razmišljanje koje pokazuje nepoznavanje i nepoštovanje života.

Čim se oženimo, krenu nova pitanja: 'A kad će dijete. Morate sada, dok ste još mladi.' Ili moj favorit: 'Morate sada dok djed i baka još mogu čuvati.' Uvijek me nasmije ta izjava. No ni tu nije kraj jer kad dobijemo djecu, onda krenu pitanja o novom stanu ili drugom djetetu ili drugom poslu i tako unedogled. Kako god da nam život izgleda, ti nepromišljeni ljudi koji su uvjereni da život mora ići po nekoj špagici, uvijek će naći još jednu stvar koja nam nedostaje. I tako unedogled. Zvuči poznato?

Uglavnom, samo zato što netko misli da je red i vrijeme za taj korak, ne znači da mi to moramo poslušati. Pa što ako imate 32 godine i sedam godina ste u vezi. Ako niste spremni za brak, ako osjećate da to nije to, nije se mudro vjenčati samo zato što neko bizarno mišljenje većine društva misli da je red, odnosno da je vrijeme. Pravo vrijeme je kad vi osjetite da je vrijeme, kad osjetite da je to to, a taj osjećaj nema smisla požurivati. Molim vas da razmislite o tom suludom pritisku da se oženite samo zato što većina nepromišljenih ljudi smatra da postoji pravo vrijeme za to. Znam previše ljudi koji su preskupo platili takve jeftine fore.

Požurivanje braka često je posljedica još jednog pomalo čudnog uvjerenja. Naime, često nam se od početka života brak servira kao dokaz uspjeha. Ne govore nam da bismo trebali izgraditi sretan brak, nego samo da se oženimo. Uopće se ne razmišlja o kvaliteti braka. Opet se misli na zadovoljavanje forme, a ne sadržaja. Tako brak postaje cilj sam po sebi. Kao da će se životne kockice misteriozno posložiti kad se oženimo. Uopće nije bitno da imamo uspješan brak, bitno im je samo da se oženimo.

A kao što znaju svi koji su u braku, nema tu nikakvog misterija. Ako se nismo slagali prije braka, nećemo ni poslije. Čak naprotiv, s obzirom na to da mnogi ljudi stave prsten i odmah sljedeće jutro skinu neku od maski koje su nosili tijekom ranijeg odnosa, najčešće se čak prodube i zaoštre nesuglasice. Uglavnom, nije se mudro odlučiti na brak s idejom da je to dokaz uspjeha u životu. Svatko se može oženiti, a pravi je uspjeh imati sretan i skladan brak!

Jedan od češćih razloga je i trbuščić. I naravno da ne mislim na muški trbuščić koji se prema nekoj tradiciji raduje redovitoj brizi za njegovo blagostanje. Mislim na rastući ženski trbuščić koji često ubrzava ili čak formira našu odluku o braku. Svjestan sam koliko je taj stav uvriježen u društvu i svjestan sam koliko neki ljudi snažno osjećaju da moraju napraviti 'pravu, časnu stvar'. No pitanje je da li je to uopće časna stvar, a svakako nije prava ako želimo povećati šanse za sretan odnos.

Situaciju ne olakšava ni to što je ta destruktivna praksa nastala pod religijskom paskom jer su tako formirane norme obično najrigidniji oblici ponašanja. Dakle, kaže se da je grijeh imati dijete izvan braka. Čak se tom djetetu pridaju i tako 'ljupki' nazivi kao što je kopile što je stravična praksa. Shvaćate koliki je to apsurd? Toj besmislenoj religijskoj dogmi nije problem to što dvoje ljudi često potpuno nespremni ulaze u brak, što neki od njih nisu iskusili ni jedan jedini iskreni međusobni razgovor. Bitno joj je samo da se zadovolji forma. Pa kakve veze ima to što se ne poznaju i ne poštuju, to su prema shvaćanju te dogme puke sitnice kojima se ne treba zamarati. Baš suluda praksa!

Naravno da ima i kvalitetnih brakova koje je potaknulo dijete na putu, ali realno, u velikoj su manjini. I upravo bismo zbog te većine ljudi koji nisu bili spremni za brak, a nisu imali dovoljno snage odbaciti tu nazadnu društvenu praksu s opravdanjem u nazadnoj religijskoj dogmi kojoj sigurno nije cilj ljudska sreća… upravo bismo zbog te većine trebali progovoriti o tome i jasno reći da će vaše dijete imati više izgleda za sretan život ako se nespremni roditelji ne ožene, nego ako forsiraju odnos za koji nisu spremni. Ako pak jesu spremni, onda odlično, no mora se naglasiti da je to doista rijetko.

Još jedan od češćih razloga je i uvjerenje da brak ubija samoću. Smatramo da kad se oženimo, konačno više nećemo osjećati samoću. I naravno, to je točno kad se radi o kvalitetnim brakovima, no mi itekako osjećamo samoću ako smo u odnosu s osobom koja nije 'naša', s kojom nismo na istoj valnoj duljini. Naprotiv, taj osjećaj samoće, kad jesmo s nekim, a svejedno osjećamo da smo sami, taj je osjećaj samoće mnogo otužniji od samoće koju osjećamo kad nismo u paru, zar ne?

Nekad se odlučimo na brak jer mislimo da nećemo naći boljeg. Ne padne nam na pamet da bismo trebali izgraditi sebe, obogatiti svoj život pa ćemo onda privući ljepšu i bogatiju osobu, nego se odlučimo pomiriti sa situacijom i pristati na odnos koji nas ne zadovoljava.

Ovo su bili neki od razloga koji će nam otežati uživanje u braku. Iako su učestaliji, naravno da nisu jedini mogući. Naravno da ima i ljudi koji se ožene iz ljubavi i želje da proslave svoju vezu. Mislim da se ni oni ne bi trebali zavjetovati na vječnost jer nitko ne može znati što se sve može promijeniti, ali njihovi su zavjeti barem iskreni i svjesni te kao takvi imaju mnogo veću šansu za sretan i bogat brak. Poklanjam im ovako malo prostora jer su doista mnogo rjeđi od isforsiranih brakova u koje ulazimo nespremni. Nisam ciničan, samo sam realan, a nema smisla ignorirati realnost kad se odlučimo za ulazak u brak!