Znanstvenici s nizozemskog sveučilišta Utrecht već se nekoliko godina trude iz jedne jedine stanice životinjskog podrijetla proizvesti sočan mesni odrezak. Prema njihovoj zamisli, meso bi se u budućnosti trebalo dobivati u bioreaktorima, bez da ikada vidi prase, junca, janje, purana ili bilo što drugo na dvije i četiri noge. Meso bez mesa, a opet meso? Zvuči li to kao suvremena priča o Isusu i ribicama?

Američka Uprava za hranu i lijekove nedavno je odobrila uzgoj lososa genetski tako prilagođenog da upola brže dostigne svoju maksimalnu težinu no dosadašnjim načinom uzgoja. Eto, sada smo dobili i ribu s dvostruko bržim metabolizmom.

U proizvodnji hrane ništa više nije nemoguće. Od kinoe, svete žitarice izumrlih Inka, koju proglašavaju hranom budućnosti, morskih algi nori, kombu i wakame kao rješenje za suzbijanje gladi u svijetu, do korištenja nanotehnologije u prehrambenim laboratorijima s još neistraženim učincima, širi se raspon svih mogućih sastojaka i načina pripreme hrane koji će što brže zasititi sve brojnija gladna usta. Bez obzira na povike o genetski modificiranoj hrani, prehrambena industrija se i nadalje žuri udovoljiti sve većim zahtjevima tzv. 'zlatne milijarde' Zemljana s američkim standardom života i dviju milijardi stanovnika nekada izrazito siromašnih zemalja poput Indije i Kine, koje su, zahvaljujući globalizaciji u tehnologiji i povijesnim zbivanjima, preko noći postali srednja klasa zahtjevnih prehrambenih navika.

Usto treba nahraniti milijardu neuhranjenih, kojima se trenutačno svake minute pridružuje 68 novih gladnih usta. Od lipnja prošle godine u klub gladnih je ušlo 44 milijuna novih lica koja se moraju prometnuti s manje od 1,25 dolara (6,3 kuna) dnevno, pa međunarodne organizacije poput MMF-a i Svjetske banke ozbiljno upozoravaju na mogućnost ponavljanja krize hrane iz 2008. što zbog neuspjelih žetvi zbog divljanja klime i sve veće proizvodnje biogoriva nauštrb hrane, što zbog spekulacija i političkih prilika. Ako ove godine dođe do porasta svjetskog indeksa hrane, neki predviđaju da bi još deset milijuna ljudi moglo pasti u kategoriju gladnih.

I ostatak od dvije milijarde siromašnih, ali ipak uhranjenih, žele jesti više i bolje, pa kada im se još pribroje tri milijarde stanovnika koji će se tek roditi do 2050. (svake godine dobivamo 80 milijuna novih sustanara, gotovo 18 Hrvatska), postavlja se doista pitanje kako će se prehraniti nešto više od devet milijardi duša, koliko će nas ukupno biti sredinom ovoga stoljeća ako ostanemo na današnjoj razini proizvodnje hrane i energije.

O ovim dvojbama u svojoj knjizi 'Topla, ravna, prenapučena', nedavno izašloj i u nas u izdanju Algoritma, piše i američki novinar i publicist Thomas Loren Friedman. Čak i kada bi se sadašnjim omjerom energetskih izvora i snaga mogla zadovoljiti trostruko veća potreba za energijom i hranom, za Zemlju bi to značilo ekološku smrt, kaže Friedman. Siti i mrtvi?

Kako rasporediti hranu? Kojim tehnologijama povećati proizvodnju a da pritom ne uništimo prirodu? Koliko će stradati šuma zbog proširenja poljoprivrednih površina? S koliko više utroška energije i s kojom energijom, ako Fukušima u nedavnoj japanskoj tragediji dokazuje katastrofalne posljedice atomske snage? Prehrambenu industriju očito očekuju vrlo ozbiljni izazovi i prevratnička rješenja, pa gledajući iz te perspektive, znanstvena maštanja nizozemskih stručnjaka o proizvodnji mesa bez stoke i kruha bez žita, djeluju prije kao pokušaj očajnika, nego kao isprazan znanstveni hir.

U svakom slučaju, dosadašnjim je rješenjima odzvonilo, kaže Friedman, jer katastrofa stiže već 2030. godine, kada će se, prema nekim procjenama, u gradovima nagurati pet milijardi stanovnika, što znači gubitak obradive poljoprivredne zemlje i šumskih površina, uništenje ribljeg fonda, nedostatak i zagađenje pitke vode. Šumske površine će se morati još dodatno krčiti da načine mjesto pašnjacima, a dok prašume gore da oslobode prostor za stočarske farme, oslobađa se ugljični dioksid koji se skupljao u krošnjama više od stotinu godina i doprinosi globalnom zagrijavanju, pa prema nekim podacima samo taj proces izaziva petinu ukupnog globalnog zagrijavanja.

A kad stoka počne pasti, problem postaje još veći. Zbog svog probavnog sustava, krave užasno puno podriguju i ispuštaju vjetrove. Kada to rade, oslobađa se plin metan koji je 21 puta jači od ugljičnog dioksida u vezanju topline u atmosferi, pa stado koje se podriguje i pušta vjetrove može štetnije utjecati na okoliš od autoputa punog terenaca, podsjeća na tu činjenicu Friedman.

Na planetu postoji 1,3 milijarde krava (samo ih je u SAD sto milijuna), a istraživači klimatskih promjena izračunali su da svaka ispusti dnevno 60 litara metana, što je godišnje 100 milijuna tona više tog stakleničkog plina u atmosferi. Globalnom zagrijavanju doprinose i gnojiva koja se raspršuju po oranicama jer proizvode dušične okside, koji 270 puta učinkovitije vežu toplinu od ugljičnog dioksida te nije čudo što je stoka jedan od najvećih globalnih uzroka razlaganja ozonskog omotača. Njoj se pridružuje i stoka sitnog zuba, zbog čega australski znanstvenici sada pokušavaju uzgojiti ovce koje će manje podrigivati i ispuštati plinove i na taj način pridonijeti borbi protiv globalnog zatopljenja.

I tako uzgoj stoke uzrokuje klimatske promjene, a zbog klimatskih promjena podbacuju žetve. Gdje je izlaz? U odresku bez krave po zamisli nizozemskih znanstvenika ili jesti manje crvenog mesa, a više genetski modificirane ribe? U svakom slučaju, u kršćanskoj molitvi 'Kruh naš svagdašnji, daj nam ga danas…', ono danas treba modificirati u sutra.