Ukrcao sam se u 'foto finišu' i avion je krenuo prema pisti za uzlijetanje. Poletjeli smo. Sjedio sam pored inženjera željezničkog prometa iz Libije koji je putovao u Kanadu u posjet sestri. Tijekom leta koji je trajao gotovo devet i pol sati, napričasmo se do sita. Prvo smo razmijenili iskustva o putovanju u Kanadu, zatim sam ja s njim pričao sa svojim siromašnim znanjem arapskog jezika. Avion je bio opremljen s 'in-seat audio and video entertainment', tako da sam pogledao Simpsone, ručao sam ribu i uz to naručio vino (kolega suputnik me malo prijeko pogledao i odlučno naručio koka kolu). Sletjeli smo. Prvi dojam: izvrsno, prostrano, isplatilo se toliko letjeti...

Zatim sam krenuo prema imigracijskoj kontroli. Dobivanje Kanadske vize ne znači da imate garantiran ulazak u zemlju, nego policajca - u mom slučaju policajku - morate uvjeriti da ne kanite ostati u Kanadi za stalno. Naravno da me je ispitala niz nepotrebnih pitanja koje sam ionako već odgovorio u konzularnom odjeljenju Kanadskog Veleposlanstva u Beogradu, i zatim mi odobrila boravak do šest mjeseci, iako ostajem samo osam dana. Dočekao me je bratić i krenuli smo prema Guelphu, gradu gdje on stanuje - 60 kilometara od Toronta. Brzina vožnje ograničena na autoputevima je 100 km/h, a kazne za prekoračenje su jako visoke. Cijena benzina je 1,3 kanadska dolara za litru, što je oko šest kuna. Inače, Guelph je grad nešto veći od Osijeka - ima oko 130000 stanovnika.

Išao sam s bratićem i šogoricom u 3D kino, gledali smo 'Put u središte Zemlje'. Film je bio dobar, a 3D efekti odlični. S onim naočalama osjećao sam se poput Jacka Nickholsona. Kino je ovdje inače među skupljim atrakcijama, pa obična karta košta oko osam dolara, a za 3D film oko 12kanadskih dolara. Vrijeme je preko dana ugodno, dnevna temperatura je oko 30 stupnjeva po Celzijusovoj skali – iako Kanađani jednostavnu obožavaju izražavati temperaturu u stupnjevima Fahrenheita – a na nju se je prilično teško priviknuti, jer je potrebna određena formula za preračun stupnjeva, ali je prilično velika vlažnost zraka, kažu Kanađani zbog sudara hladnih struja s kanadskog Sjevera i toplih vlažnih vjetrova s Kariba.

U subotu sam išao u Toronto. To je glavni grad najveće Kanadske provincije Ontario. Putovao sam automobilom. Toronto je udaljen oko 60 kilometara od Guelpha. Sam grad ima oko 2,5 milijuna stanovnika, a područje grada oko 5 milijuna stanovnika, dakle više nego cijela Hrvatska. Obilazak grada smo počeli tako što mi je bratić pokazao svoje radno mjesto u Gradskom Poglavarstvu. Zatim smo se popeli na CN Tower koji je visok oko 540 metara i preko 30 godina bio je najviša građevina na svijetu, a prestigao ga je naravno Dubai sa svojim čudima. Mi smo se popeli do visine od preko 300 metara – što čini prvi platformu - , a na drugu - posljednju prije antene - nismo išli jer je bio ogroman red i trebalo se čekati preko tri sata samo na ukrcaj na lift, a stepenice su pak zatvorene iz sigurnosnih razloga.

Nakon silaska s tornja, uputili smo se u šetnju gradom. Prošetali smo uz obalu jezera Ontario. U ovo doba godine ono je toplo za kupanje i prilično je čisto ako se ode na rubna područja grada. Hodali smo kroz centar grada prema Sveučilištu što me je prilično iscrpilo. Posjetili smo i glavni trg. Zatim smo prošli kroz dio podzemnog shopping mall-a – najvećeg te vrste na svijetu - čiji su hodnici ukupno dugački 27 kilometara. Unutra sam zapazio stroj za izradu Kanadskih dokumenata. Naime, ako ste Kanadski državljanin, na ovakvom stroju možete izraditi ili produžiti bilo koji dokument osim putovnice. Dakle, redovima za dokumente i šalterskim službenicima je ovdje odzvonilo. Prošli smo i kroz predvorje glavnog kolodvora koji je spojen na podzemne hodnike. U Kanadi su duga putovanja vlakom u udaljene krajeve zemlje popularna, traju 3-4 dana i nisu skuplja nego putovanja avionom.

U ponedjeljak smo išli u obilazak slapova na Niagari na kanadsko-američkoj granici. Od Guelpha je to udaljeno 90 kilometara i vozi se oko 1,5 sat jer ima dosta kamiona na putu - uvijek je tako. Došli smo u grad Niagara Falls na kanadskoj. Kupili smo 'Niagara Pass' što uključuje sve dostupne atrakcije, ali ih je nemoguće obići u jednom danu jer su velike gužve. Povezli smo se turističkim vlakom do pristaništa za brodove kojima se približavamo slapovima. Vožnja traje oko 20 minuta, ali se čeka na ulasku oko pola sata. Nakon vožnje smo otišli u obilazak slapova na balkon i prilaz iza njih. U oba slučaja - i brod i prilazi - dobijete kabanice jer bi inače bili potpuno mokri od siline vodu koju i vjetar još raznosi. Zatim smo došli do cestovno-pješačkog mosta - jedinog na kojem je moguće pješke preći kanadsko-američku granicu uopće – gledao sam 'Stars and stripes' kako se ponosno vijore. Zatim smo otišli na ručak u Niagara Falls u restoran – prvi u Kanadi koji nije bio 'all you can eat'. Prošetali smo se malo po gradu, zatim se opet turističkim vlakom odvezli do konzervatorija leptira. I ovdje smo se slikali pored Floral Clock-a koji su u Kanadi prilično popularni kada nije zima. Dan je bio gotov i vratili smo se kući, u Guelph, umorni, ali zadovoljni viđenim.

Kroz dva dana približilo se i moje vrijeme za napuštanje Kanade, krenuo sam prema Jamajci, ali o tom malom otoku usred Karipskog mora u nekom od slijedećih putopisa.