Grad od 20 milijuna stanovnika, ali ako je vjerovati žiteljima, ima ih više od 30 milijuna. Vožnja do hotela je zanimljiva, promatram hrpu ogromnih zgrada, svaka ima svoj poseban oblik, ali ometa me vozač taksija, ovdje prometna pravila i semafori očito ne igraju baš veliku ulogu. Autobusi prepuni putnika prolaze kroz crveno, motoristi se sudaraju na biciklističkoj stazi, a zvuk sirena automobila ometa uživanje u ljepotama grada.

Prva šetnja gradom me fascinira, nema prosjaka, ulice su pune prodavača i gatara koji nenametljivo nude svoje usluge. Cijene su više nego povoljne.

Jedino me razočaralo što uistinu malo ljudi govori engleski jezik, a svi putokazi i planovi grana su pisani na kineskom, tako da mi je to otezalo snalaženje. Uži centar grada je jako čist i uredan, a ostatak Šangaja je poprilično prljav i neuredan, što nažalost pokazuje i tamošnju klasnu raslojenost.

Tijekom mjesec dana koje sam provela tamo, primijetila sam da nema srednje klase, samo izrazito bogati ili izrazito siromašni ljudi. Kinezi u Šangaju su jako vrijedni, rade cijele dane i noći, nenametljivi su i pristojni ljudi koji pokvarenu stvar popravljaju iste sekunde čim se kvar prijavi, za razliku od Europljana koji za popravak pričekaju barem sljedeće jutro.

Za razliku od ljudi i grada, hrana me totalno razočarala. Kombinacija slatko-ljuto-slano i slično nikako mi nije odgovarala. Svježe voće su nam zabranili jesti, čak i u luksuznim hotelima, jer navodno uzrokuje probavne tegobe. Glavni desert koji su nam ponudili su kuglice od polusirovog tijesta punjene slatkim sezamom u toploj vodi. Jako neobičnog okusa, moram priznati. Smršavila sam više od pet kilograma. Kad sam se vratila u Hrvatsku, žudila sam za svježim voćem i domaćom hranom.

Je li istinita ona priča koja se prenosi s koljena na koljeno da Kinezi jedu pse, nisam uspjela doznati, ali moram priznati da sam tijekom cijelog boravka u toj zemlji vidjela samo jednog jedinog psa u naručju mlade Kineskinje.

Jedan dan odlučila sam u posjet Ningbu, malenom gradiću od nekoliko miliona stanovnika. Posjetila sam riblji festival na obali u kojem je sva svježe uhvaćena riba na prodaju, a ona koja se ne proda, vraća se natrag u more. More u Ningbu je smeđe, bezlično kao i nebo, prepuno tamnih oblaka od kojih se ne vidi ni sunce. To me malo rastužilo, građani Ningba kažu da je tako cijele godine. Jedva sam dočekala povratak u Šangaj. Putem od Ningba do Šangaja stali smo u nekoliko manjih gradova kao što je Xin Hua. Posjetili smo maleni hram budističkih redovnika i Zmajevu spilju.

U hramu su nam jedva dopustili da napravimo nekoliko fotografija. Redovnici koji tamo žive su pristupačni i jednostavni ljudi koji nikada ne izlaze iz Hrama. Sami uzgajaju hranu i uređuju prostor oko Hrama. Održali su misno slavlje u našu sreću. Za vrijeme mise svi smo klecali ispred Budinog spomenika, a glavni svećenik je održao duhovni ples. Na izlasku iz Hrama se pale mirisni štapići za duše mrtvih i dragih nam ljudi.

Zmajeva spilja je nešto najljepše što sam vidjela, ali fotografiranje je bilo nemoguće, moglo se slikati samo izlaz i ulaz u spilju. Kroz početni dio spilje sam se vozila u malenom čamcu u kojem leži četiri osobe, ostatak se hoda, ali vrlo pažljivo jer je put vrlo sklizak i vlažan.

Povratkom u Šangaj odlučila sam malo obići muzeje i parkove. Parkovi su savršeno uređeni i tamo se skupljaju umirovljenici i imaju plesne večeri uz ugodnu glazbu. Saznala sam da žene tamo budu zaposlene samo dok se ne udaju, a nakon udaje postaju domaćice. Ali mlade žene se uspješno bore protiv te tradicije. Ugodnih i neobičnih mjesec dana je brzo prošlo, puna uspomena i zanimljivih anegdota vratila sam se u Osijek s velikom željom da ponovno posjetim Šangaj.