Što ćete učiniti ako vam školarac donese kući ocjenu nižu od petice?

A: Smatrat ćete to normalnom pojavom u obrazovanju vašega djeteta, razgovarati s njim razumno, nastojeći dokučiti razloge, potražiti možda savjet u školi.

B: Klinac će od vas dobiti jezikovu juhu u stereu, zabranu pristupa računalu i mobilnom, ukinut ćete mu druženje s prijateljima, odlazak na rođendane i izvanškolske aktivnosti, sve dok se ne vrati na kolosijek broj pet, jer bez pet-nula nema upisa u bolju školu ili fakultet. Ili?

Ako ste slučajno majka B, spadate u kategoriju roditelja koju uzvisuje profesorica prava s Yalea Amy Chua u svojoj knjizi 'Borbena himna majke tigrice', u nas objavljena prošle godine pod naslovom 'Majka uspjeha – kako sam odgojila pobjednike' u izdanju Znanja. U tom hitu iz 2011, o kojemu se i u nas mnogo pisalo, autorica po onoj da su roditelji prvi i najvažniji učitelji, dokazuje superiornost kineskih majki, čiji željezni odgoj daje najuspješniju djecu na svijetu, za razliku od takvih pokušaja super strogih europsko-američkih roditelja koji obično proizvedu zbunjene luzere. Dok zapadni roditelji nastoje poštovati dječju individualnost, podupirati ih da se bave onim što vole i osigurati im poticajnu sredinu, Kinezi – objašnjava Chua - smatraju da će svoju djecu najbolje pripremiti za budućnost, oboružaju li ih vještinama, znanjem, radnim navikama i samopouzdanjem. Majke tigrice djetinjstvo smatraju razdobljem učenja, ne igre.

Djetinjstvo nije igra, već učenje

I sama dijete ambicioznih kineskih roditelja, sveučilišnih profesora, udana za Amerikanca, također profesora s Yalea, Amy Chua je svoje pedagoške tvrdnje dokazivala na primjerima odgoja kćeri Sofije i Lulu. Koristila je sve, uključujući nasrtanje, prijetnje i urlanje dok ne izgubi glas, kako bi bila sigurna da će njezine curice postići vrhunske rezultate.

Sofija i Lulu nisu smjele ići na dječje zabave, imati prijatelje, sudjelovati u školskoj predstavi, gledati TV i igrati kompjuterske igrice, same birati izborne predmete, donijeti kući bilo koju ocjenu osim petice, biti učenice broj jedan u svemu osim u fizičkom odgoju, svirati ijedan drugi instrument osim violine i klavira, s maminom ambicijom da ih svirka dovede do čuvenog Carnegie Halla, što je jednoj kćeri i pošlo za rukom. Za zapadnu majku, tvrdi Chua, strogoća znači tjeranje djeteta na pola sata dnevnog vježbanja instrumenta, a za kinesku barem četiri sata. Prema Chui, kineski roditelji ne dopuštaju djeci izbor bilo čega prema njihovim sklonostima, jer podilaženje djetetovim željama ne vodi nikamo.

Chuine teze mogle bi se sažeti u jednoj rečenici: uspjeh neke zemlje ovisi o drilu u dječjoj sobi; ako suviše mazite klince, nemojte se kasnije čuditi što vam trgovinska bilanca ne štima.

Iako je Chua objašnjavala da su to dijelom sjećanja na vlastito djetinjstvo te da se ne mora shvatiti sve doslovce, pa ni kineske majke ne moraju nužno biti Kineskinje, nego općenito roditelji sa super strogim odgojem, knjiga je, naravno, izazvala tektonske potrese u svijetu pedagogije i psihologije. Naročito u nekim zemljama poput Švedske, uzora mnogima zbog suvremenog načim učenja koji daje prednost osobnoj autonomiji učenika, za razliku od klasičnog pristupa gdje nastavnik ima glavnu riječ. I gdje svi imaju jednake šanse za učenje.

Neki su njome ipak bili oduševljeni, vjerujući da je takva istočnjačka pedagogija pretvorila Kinu u gospodarskog tigra, pa se kineski uzor za europske zagovornike protegao sve do dječjih vrtića i školskih klupa. Uostalom, Amy Chua je nedavno trijumfirala: starija kći jesenas je primljena i na prestižni Harvard i na čuveni Yale. Izabrala je Harvard.

Kineski recept zaista funkcionira?

Bura se još nije stišala oko Chuinih metoda proizvodnje intelektualnih supermena, a Su Yeong Kim, izvanredna profesorica sociologije na Sveučilištu Teksas u Austinu, podrijetlom Južnokoreanka, objavila je ljetos studiju kojom pobija sve za što se zalaže Chua. Djeca mama-tigrica imaju lošije ocjene, otuđenija su od roditelja i depresivnija od djece liberalnijih mama i tata koji im pružaju podršku, nastojeći razumjeti njihove potrebe i želje, zaključila je Kim. Mit o mamama tigricama, znači, baš i ne funkcionira. Jedu li mame tigrice svoju djecu?

A onda je u prosincu stigao hladan tuš: najnovije međunarodno istraživanje procjena znanja i vještina petnaestogodišnjih učenika iz 65 zemalja (PISA) pod pokroviteljstvom OECD-a, pokazuje da su učenici iz kineskog Šangaja prvi u svijetu u sve tri ocjenjivane kategorije, matematičkoj, prirodoslovnoj i čitalačkoj pismenosti. Slijedi Singapur, a na trećem je mjestu Hong Kong - opet Kina. Neki su odmah primijetili da u obzir nije uzeta cijela Kina, nego samo dvije najrazvijenije sredine, te da bi u protivnom slika možda bila malo drukčija, ali ipak...

Znači li to da Chuin recept zaista funkcionira? Zašto se onda Južna Koreja našla tek na petom mjestu (ispred nje je Estonija na području znanosti), čuvena po najstrožem obrazovnom sustavu, 'helikopter' roditeljima koji stalno zuje oko djece, uzimajući čak godišnji kada im djeca polažu maturu i prijemni za fakultet? Ili zašto su učenici najjače ekonomske sile SAD-a po kvaliteti obrazovanja na 36. mjestu i zašto ih je prešla čak mala Slovenija?

Najveći Pisa-šok doživjeli su ipak Šveđani, srozavši se na 38. mjesto, samo dva iznad Hrvatske. Neki tvrde da je razlog reforma iz 1992. s novim sustavom privatnih škola, dok drugi krive ideju da učenik, bez pritiska sa strane, sam preuzima odgovornost za učenje, te suviše labav pristup roditelja odgoju za koji kineske mame-tigrice tvrde da vodi u ćorsokak.

A kako funkcioniraju naše mame tigrice? One će otići u školu da utvrde kako i zašto je nastavnik pogriješio osijenivši njezino dijete slabijom ocjenom. Ravnateljica jedne zagrebačke gimnazije stoga se tuži da glavni pritisak zbog ocjena ne dolazi od učenika, nego od današnjih roditelja, jer je za neuspjeh njihova djeteta obično kriv netko drugi.