Nekoć je uvriježeno mišljenje bilo kako 'pas nije za stan' i u gradovima je bilo mnogo manje pasa no danas. Psima je, govorilo se, bilo mjesto u dvorištu ili čak na lancu. Stanje je to o kome se da raspravljati, no neosporna je činjenica, kojoj sam svjedočio, bila da su mnogi od pasa koji nikad ne bi vidjeli unutrašnjost doma svojih skrbnika bili posve sretne, zadovoljne životinje. Ako su imali sreću da su im vlasnici dovoljno osviješteni da se njima bave i redovno ih izvode u duge šetnje u prirodi te ih kvalitetno hrane i vode brigu o njima, ti su psi bili posve zadovoljni
Također, a sad riskiram da budem žestoko kritiziran, neki od pasa, koje sam kao mladac viđao, živjeli su u ograđenim prostorima - boksovima ili su, pak, bili vezani lancem uz svoje kućice. Naravno, ne trajno. Bili su to uglavnom lovački ili radno-sportski psi koji su, iz pseće perspektive, živjeli umnogome zadovoljnije i ispunjenije od mnogih velegradskih ljubimaca koji spavaju na kaučevima, a jedina aktivnost i kontakt s prirodom im je jurcanje po kvartovskom parku.
Dobro se, primjerice, sjećam jednog ptičara, krupnog i smeđeprošaranog koji, doduše, jest u dvorištu preko tjedna bio vezan lancem uz kućicu, a hranjen žgancima i grkljanima, no zato je vikendima jurcao šumama, plivao rijekama i radio ono radi čega je rođen – lovio. Po povratku iz lova iscereno je dahtao, a oči su mu se krijesile. Nisam bio dojma da pati.
Psima je mjesto uz ljude
Danas stvari drukčije stoje i mnogi ljubitelji pasa, a i kinolozi smatraju kako je psima mjesto uz ljude, u našim kućama i stanovima. Ruku na srce, takvog sam mišljenja i sam, no mislim, naprosto, da to nije jedina i isključiva opcija, a osobito to nije ako ostale pseće potrebe nisu zadovoljene. Nekoć se pse tretiralo grublje, hranilo s manje uvida i brige o nutritivnim vrijednostima hrane, odgajalo oštrije i te metode nisu bile najhumanije ni najbolje, no stvarale su ozračje kroz koje su selekcionirani čvršći, zdraviji, stabilniji i suradljiviji psi. Bila je to neka vrsta polusvjesne selekcije koja je funkcionirala. O zdravlju i karakternim svojstvima današnjih čistokrvnih pasa bit će govora drugom prilikom.
U suvremeno vrijeme, a naročito u urbanim sredinama došlo je ipak do mnogih pozitivnih pomaka u odnosu prema psima. Sve se više uvažava osobnost pasa jer, doista, svaki je pas posve osebujna i jedinstvena jedinka, ne samo unutar iste pasmine, već i legla. Sa psima, također, provodimo i mnogo više vremena i oni odavno nisu naši partneri u lovu, ovčarenju već i, može se reći, životni partneri s kojima dijelimo svakodnevicu. Borave uz nas, u našim stanovima i to nas katkad i dublje veže. No, ta vrsta povezanosti psima može i naštetiti. Problem koji se nerijetko javlja kod pasa ljubimaca je takozvana separacijska anksioznost, a radi se o, narodski rečeno, tome da naš pas ne može podnijeti da nismo uz njega.
Prije svega, treba reći kako je normalno da psi budu s nama povezani. To je u prirodi našeg odnosa i tako smo ih i uzgajali, odabirući one koji radije kontaktiraju s ljudima i drže se uz njih. Ipak, ta vrsta povezanosti može se oteti kontroli i poprimiti, na izvjestan način, patološke manifestacije. Psi nerijetko sline, drhte i teško proživljavaju sate koje moraju sami provesti u stanu, a katkad cvile, laju, demoliraju namještaj ili vrše nuždu. Nijedno od ovih ponašanja nije promišljeno niti ga pas čini iz inata ili zloće, već naprosto anksioznosti. Kao i kod mnogih drugih smetnji u ponašanju, bolje je spriječiti nego liječiti te je ispravno štene odmah po dolasku u naš dom navikavati da spava samo, a ne s nama u sobi ili na našem krevetu; a bilo bi dobro psića postupno navikavati da ostaje sam u stanu tijekom dana, a ne ga odmah izlagati dugotrajnome samovanju. Jasno, zbog uvjeta življenja to, nažalost, nije uvijek moguće.
Kako da pas ne radi štetu po stanu
Normalno je da mlad pas načini kakvu štetu u našem domu, no problem nastaje kad mu to postane navika. Najbolji način da se psa nauči ne raditi štetu u stanu je ne pružiti mu mogućnost da to učini i, isprva, kad ga se ostavlja samog, neka to bude u prostoriji u kojoj nema što uništiti ili u kavezu. Kasnije, kad odraste, vaš će pas moći biti slobodan u cijelom stanu.
Naime, neće steći naviku praviti štetu, a postupnim navikavanjem na samoću ni razviti tjeskobu dok vas nema. Dapače, dojma sam kako mnogi psi, a naročito oni koji žive u domaćinstvima s više članova, itekako znaju cijeniti svoju samoću.
Katkad nabavljamo psa starije dobi koji već ima problem ili ga je razvio zbog naše neupućenosti. Proces odvikavanja od separacijske anksioznosti postupan je i ne nužno brz. Ipak, moguće je psa priviknuti na samovanje. Savjet za kraj, nemojte se naglašeno opraštati s vašim psom kad odlazite niti ga previše oduševljeno pozdravljati kad se vratite kući. Nemojte ga, naravno, ignorirati, no zadržite se na umjerenoj nježnosti. U suprotnom kod psa pojačavate dojam da je vaš odlazak nešto značajno i da sadrži element neizvjesnosti te povećavate rizik da mu ostanak u stanu bez vas bude neugodniji.
