Odjednom se stvori dugačak popis optužbi, pritužbi, nekvaliteta za koje nisi znao da ih imaš, a kamoli da neka druga osoba misli tako o tebi. Razaraju se odnosi, veze, prijateljstva, poslovi. Pitaš se gdje si uopće bio i što si radio čitavo vrijeme. Tko nas ima pravo kritizirati? Kako uopće znati tko je dovoljno kompetentan da uputi neku kritiku i da li se iza nje krije usmjeravanje ili drugi motivi kritičara za koje čak ni on sam nije svjestan da ih ima, vlastita površnost, nesigurnost i ono što ljudi nikada neće priznati da imaju u sebi, a to je ljubomora.

Nekoliko puta mi se znalo dogoditi da su mi se svakakvi ljudi znali miješati u posao, govoriti mi kako bi nešto trebala napraviti ili što bih trebala promijeniti. Dok sam znala preskakati obroke od količine posla i žrtvujući svaki slobodan trenutak ulažući u što bolju budućnost i poslovni potez, ti isti kritičari su to pričali iz sjedećeg položaja, duboko uvaljeni u mekoću svoje fotelje, misleći u glavi kako bi puno toga mogli bolje napraviti od mene.

Postoji velika razlika između ljudi koji sanjaju i ljudi koji su dovoljno hrabri da uhvate svoje snove. Postoji velika razlika između ljudi koji puno pričaju i ljudi koji rade. Enormna je razlika između vlastitog mišljenja da si bolji od nekog drugog, mišljenja koje nam samo zavarava ego dajući nam osjećaj komfora, i realnosti tko si zapravo i gdje stojiš u životu. Često smo svi na meti kritičara, često smo u ustima ljudi, no bitno je prepoznati hoće li netko prežvakati naše ime u nadi da nas poboljša ili zato što smo mu najukusnija hrana, budući da se ničim drugim nema baviti i ništa drugo nema žvakati.

Tišina je najvrednije oružje svake osobe koja vjeruje u sebe i svoju budućnost. U životu je najbolje biti gluh i slijep na puno stvari. Raditi svoj posao i ne raspravljati ni s kim, pokazati djelima da si pametniji od drugih. Govor je jeftin. Ima li smisla raspravljati s kritičarima? Osvrće li se ijedna uspješna osoba na komentare? Ja bih rekla ne. Svakako je dobro čuti nekada nešto konstruktivno, no zapravo kako ocijeniti čije je mišljenje bolje - ono koje imaš o samom sebi ili ono koje drugi imaju o tebi?

Vrlo teška dvojba. Ja bih rekla da je najbolje vjerovati sam sebi i svojoj intuiciji. Ipak, na kraju svega, jedino što nam ostaje smo mi sami. Sami sebi smo najvjerniji pratitelj, sve ostalo je vrlo relativno i prolazno. U raspravi s okolinom meni je nekako najdraža uloga 'glupe lisice', kada se pravim da puno stvari ne vidim, ne čujem niti razumijem. Sakriješ se iza svog treptaja i pustiš druge da misle da su te zavarali, a zapravo znaš da si ti ignoriranjem istog zapravo zavarao njih.

Neki dan sam baš pričala o tome s jednom prijateljicom. Rekla mi je da je odlučila napraviti veliki preokret u svom životu, počevši od posla, do odnosa i prijatelja i tražila me savjet. Treba li poboljšavati stare odnose ili se odgurnuti u drugu dimenziju i započeti nešto čišće i bolje, posloživši temelje od samog starta puno čvršće i bolje. Ja sam joj rekla da čisti i okrene novu stranicu i da se nikada nije dobro vraćati na mjesto zločina. Ako nismo zadovoljni poslom, treba ga hrabro mijenjati i nikada se ne vraćati natrag. Ako nismo zadovoljni vezom, treba krenuti u nove izazove i dati sebi priliku da dobijemo ono sto zaslužujemo.

Svi se bojimo započeti nešto novo jer smo vezani za stare stvari, stvaraju nam ugodu i stvaraju nam naviku. I odjednom sve izgleda kao da se dani ponavljaju i kao da svaki dan izgleda isto. To je otprilike scenarij osobe koja se boji odvažiti na nešto novo. Jednom je netko izjavio da na vrhu ima jako puno mjesta i to je uistinu istina. Sve ovo ispod, u sredini, zapravo je velika gužva. Kao što ljudi idu jednom godišnje na sistematski pregled, tako treba jednom godišnje napraviti unutarnje čišćenje i ostaviti iza sebe sve ono sto nam ne odgovara, ono što nas gura natrag i što nam stvara utege na leđima. Ono što nas uglavnom sprječava u ostvarivanju vlastitih potencijala zapravo smo mi sami i naši strahovi. Sami sebi smo najveći neprijatelji, a uistinu ne postoji ta granica koju čovjek ne može prijeći i stvar koju ne može pobijediti.

Svi ljudi koji su ostavili neki trag na ovom svijetu su ljudi koji su imali najteži start, težak život, teško djetinjstvo, teške veze i početno neuvažavanje na poslu. Pogledajmo samo primjer Stevea Jobsa, danas njegovo ime piše našu budućnost, a nekada je bio nezaposleni depresivac u kojeg nitko nije vjerovao. I što onda da kažem prijateljici? Vjeruj u sebe i ne vraćaj se ni u što što ti ne daje vjetar u leđa. Čisti i idi naprijed. Oslobađaj se prošlosti. A kritičari? Oni će uvijek biti tu. Oni su među tom gužvom o kojoj pričam. I jako im je tijesno tu pa nije ni čudno što su čangrizavi ponekad.