U svojoj sjajnoj knjizi 'Tako je čovjek naišao na psa' Konrad Lorenz opisao je, između ostalog viteško ponašanje muških pasa u odnosu na ženke i štenad. Naime, svaki pozorniji vlasnik psa znade da kod pasa postoji određeni kodeks ponašanja.

Odrasli mužjak nikad neće napasti ženku baš kao što ni odrasli psi oba spola nikada ozbiljno neće nauditi štenadi. To je ponašanje tako čvrsto ukorijenjeno da se nerijetko događa da kuja vrlo grubo, pa i ugrizima tjera mužjaka od sebe dok on trapavo poskakuje oko nje kao da govori: 'Samo se zezam.'

Psi veoma jasno međusobno komuniciraju i vokalni dio njihove komunikacije samo je jedan dio. Zapravo, najveći dio pseće komunikacije odvija se vizualno – raznolikim pokretima koje također pozorni pasoljupci itekako dobro raspoznaju.

Klasičan je položaj takozvano podređivanje u kojem slabiji ili plahi pas pokazuje jedinki jačoj od sebe da joj ne namjerava nauditi. On kao da kaže: 'Vidiš kako sam malen i bespomoćan, ne mogu i ne želim ti nauditi.'

Taj vid komunikacije čest je pogotovo kod štenadi u susretu s odraslim psima. Ti štenci jasno daju velikima do znanja da su mali i bespomoćni. Okrenu se na leđa otkrivajući svoj najranjiviji dio – trbuh i genitalije, a katkad i ispuste mali mlaz urina naglašavajući da su tek štenad koja, eto, jedva kontrolira i svoj mokraćni trakt. Odrasli psi takve štence obično s dostojanstvom i obzirom onjuše pa krenu svojim putem.

Još jedna signalizacija česta kod štenadi je lizanje njuški odraslih pasa. Radi se, zapravo, o štenećem atavističkom refleksu. Naime, u divljini majka štenad koja prestaju sisati hrani tako da prožvače pa i djelomično probavi hranu koju zatim povrati kako bi je štenci lakše pojeli i probavili. Lizanjem njuške psići je na to potiču.

Refleks lizanja usana katkad psi pokušavaju i s ljudima i tada kažemo da nas ljube. Istina je nešto drukčija, no nikako ne isključuje njihovu naklonost.

Na studijima društvenih znanosti, koliko znam, i dalje se studente uči kako je jedna od osnovnih razlika između ljudi i životinja ta da ljudi imaju kulturu koju prenose s generacije na generaciju, a životinje ne. Ipak, suvremene spoznaje temeljene na pomnim istraživanjima govore drukčije.

I životinje posjeduju brojna pravila ponašanja koja se prenose na buduće generacije, dakle imaju kulturu ili barem njezine elemente. U tom smislu, pseći kodeks ponašanja po kojem nije prihvatljivo napadati ženke ni štenad mogli bismo smatrati nekom vrstom morala.

Oni ga se, baš kao i mi ljudi, više manje pridržavaju i dosljedno ga provode. Dojma sam, unatoč nekim drukčijim iskustvima, da psima to često i bolje ide.