'Sve teorije padaju u vodu kada se nađemo oči u oči s rasplakanim djetetom. Tada svi psiholozi, soci¬olozi, pedagozi ako razmišljaju isključivo o teorijskim zakonima, padaju u bezdan promašenosti svojega znanja i težinom kamena ostaju na dnu toga bezdana. Život je sasvim nešto drugo nego teorija, i zato ova knjiga ima posebnu vrijednost koja se može iščitati iz svake njezine stranice', ističe u predgovoru knjige profesor Boris Škifić.

U izmijenjenom i nadopunjenom izdanju, čitatelji će pronaći brojne savjete i korisne igre za razvoj emocionalne inteligencije i empatije, zahvalnosti, optimizma, samopoštovanja i ustrajnosti te posebno poglavlje o važnosti obiteljskog sklada i 'prostoru' roditelja za rad na sebi. Na samom kraju spisateljica izdvaja 'deset važnih dječjih zapovijedi roditeljima', koje uvijek treba imati u vidu. Knjiga je protkana duhovnim pristupom sagledavanja života i roditeljstva te mudrim i zanimljivim pričama koje slikovito opisuju određene teme. Ukratko, 'Safari duha' knjiga je koju treba– živjeti.

Spisateljica, autorica radionica i motivacijskih govora Ana Bučević, objašnjava što ju je najviše inspiriralo.

'Moja kćer je bila moja inspiracija. 2003 g. dobila sam dijete posve drugačije od mene - sramežljivo, povučeno, blage i tihe osobnosti, plaho i sve ono što ja nisam. Znala sam da mi je potrebna sva mudrost koju posjedujem za odgojiti je. Profesor sam po struci i imam znanje prenošenja odgojno obrazovnih metoda, te sam uz to slušala svoje instinkte kako reagirati u
datim trenucima. Kao netko tko godinama radi na sebi znala sam snagu afirmativnog odgajanja umjesto kritičkog. Rezultati su bili zapanjujući. Danas kažem da je moje dijete
najbolji pokazatelj mojih metoda.

Također sam kroz rad s djecom uvidjela da im nedostaje samopouzdanja, empatije, optimizma, izražavanja osjećaja i svega onoga što je potrebno da se živi jedan ispunjen život. Tako se rodila ideja za program Safari duha, a nakon par godina rada s djecom i izvanrednih rezultata tih metoda, rodila se ideja o knjizi te želja da u što kraćem roku doprem do što većeg broja roditelja.'

Napominjete kako je emocionalna inteligencija puno bitnija od intelektualne? Možete li nam pojasniti na čemu bazirate vaša saznanja o toj temi?

Je li važno znati izaći iz labirinta ili se znati nositi s time kada izlaz ne možete pronaći? Je li važnije riješti test inteligencije za pola sata ili znati izraziti svoje emocije, vjerovati u
sebe, imati razvijenu empatiju prema drugima, znati dati ljubav, znati se motivirati i inspirirati? Na temelju ovih pitanja i rada s djecom uvidjela sam što je to što je zapravo
važno za sretan život! I promatranjem života onih kojima je važno prvo i onih kojima je važno ovo drugo. Ljudi s razvijenom emocionalnom inteligencijom žive sretnije živote!

Ističete veliku važnost pohvale u odgoju. Međutim, brojni suvremeni pravci u psihologiji ipak se zauzimaju za 'umjerenost', tj, pažljivo upućivanje pohvala, jer smatraju da pohvale, u podjednakoj mjeri kao i kritike, razorno djeluju na razvoj dječjeg samopoštovanja. Možete li objasniti kako 'ujednačiti' pristupe?

Kada govorim o pohvali ne mislim samo hvaliti dijete kako je lijepo, pametno, inteligentno, posebno itd... Govorim o pohvalama koje zanemarujemo, a ne bismo smjeli. Zašto, kada nam
dijete npr. nije mirno u vožnji, kritiziramo, a kada je dobro u vožnji, ne pohvalimo? Zašto dijete kritiziramo kada ne opere ruke, a kada samo ode i opere, to uzimamo zdravo za gotovo?
Uvijek kažem, kada kritizirate dijete, sada je vrijeme i za jednu pohvalu.

Važnost pohvale kako sam i naglasila u svojoj knjizi ima nevjerovatan učinak, da dijete želi zadržati tu sliku o sebi. Osobno to prakticiram i na radionicama Safari duha. Kada vidim da
djeca gube pažnju, kaže im: 'Vi ste najpažljivija grupa koju sam do sada imala, bravo za vas!' Istog trena opet dobivam njihovu pažnju. Pohvala je važna za izgradnju samosvijesti.
Jer ako se samo gradi samopouzdanje tada djeca odrastaju vjerujući da je njihova vrijednost u njihovim postignućima. Nije. Njihova vrijednost je samim tim što postoje. Ako nešto i ne
uspiju postići, to ne umanjuje njihovu veličinu. Konstantnim kritiziranjem (a vjerujte mi, većina roditelja to radi) ruši se djetetovo samopouzdanje.

Roditelji kažu djeci : 'Zločest si!' umjesto 'Sada si se ponašao kako ne bi trebao!' ili nešto tome slično. Djeca trebaju znati da biti zločest nije dio osobnosti, već ponašanja. Psihologija se bavi umom, ja se bavim duhom. Kada imate čvrst i jak duh, kada znate tko ste, koji su vaši potencijali i koliko zaista vrijedite, um će tu sliku o vama slijediti. Balans je ono
što učim roditelje. A za balans je potrebna mudrost.

Koje su po Vama, najčešće bolne, 'neuralgične' točke suvremenog roditeljstva i odgojnih metoda. Kako se nositi s njima?

Okrivljivanje društva danas je uzelo maha u roditeljstvu. To su izlike za nerad s djecom. Društvo smo mi i nitko izvan nas. Nije internet kriv, nego roditelji koji ne kontroliraju što im
djeca rade na internetu. Preuzeti odgovornost da je dijete ogledalo roditelja prvi je korak u kvalitetnom odgoju. Danas nam na svijet stižu posve drugačija djeca nego prije. Djeca koja su
mudrija i naprednija od nas. Većina roditelja vuče dijete unazad, umjesto da idu u korak s njima.

Kakva su vaša osobna iskustva s roditeljstvom: kad bi trebali izdvojiti 'najbitnije', što ste naučili putem, koja bi bila vaša poruka roditeljima?

Da ne posjeduju svoju djecu. Da su djeca veći učitelji njima, nego oni djeci. Da dok oni pokušavaju djecu učiti kako se živi, djeca ih uče što je život! Da je primjer najjača odgojna metoda. I da kažnjavanje ne rezultira ničim, disciplina je ta koju roditelji trebaju naučiti. I da je rad na sebi prvi korak odgajanja. Za sve novo što kupimo ili dobijemo prvo čitamo
Uputstvo za uporabu, a kada dobijemo dijete i postanemo roditelji većina ljudi se ne potrudi educirati o toj najvažnijoj ulozi koju izaberu u životu.

U knjizi ste napisali da je najveće ulaganje u roditeljstvo zapravo rad na sebi. Može li netko biti sretan i zadovoljan roditelj, ako zapostavlja učenje i rad na sebi?

Roditelj je mentor, ne vlasnik djece. Mnogi roditelji ovo ne shvaćaju. Djeca ih gledaju, a ne slušaju. Ako roditelj nije ostvaren, ako ne radi ono što voli, ako igra ulogu žrtve ili je u
nesretnom braku, tada djeci šalju takvu poruku o životu.Na ovo pitanje je najbolje odgovoriti pitanjem, jer uvijek je kvalitetnije znanje kada sami dođemo do odgovora. Zato bih ja pitala roditelje: 'Ako ne znate tko ste, kako ćete znati tko je vaše dijete?'

Izdavačka kuća Harfa čitateljima tportala poklanja dva primjerka knjige 'Safari duha – knjiga o mudrosti odgoja', a dobitnici su Ana Heffer izOsijeka i Jelena Kovačevićiz Belog Manastira.