Školska godina koja nas čeka po svemu sudeći bit će po mnogo čemu drukčija od prijašnjih, a kako bi je i roditelji i djeca preživjeli sa što manje stresa, popričali smo o tome s psihologinjom Ellom Selak Bagarić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

'Iza nas je stresan period, a i dalje živimo u neizvjesnim vremenima, u kojima je potrebno prvenstveno čuvati zdravlje. Najčešće pitanje koje mi u ambulanti djeca postavljaju je 'kada će korona proći?'. Svi su se suočili s gubicima - svoje rutine, fizičkog kontakta, onog što im je bilo normalno, nečega za što ranije nisu ni bili svjesni koliko im je bitno. Djeci su predvidljivost, stabilnost i sigurnost najpotrebnije, a svaki novi početak, poput nove školske godine, može im biti stresan i u vrijeme bez pandemije. Čak i kada se vesele tome, a pogotovo tijekom svih mjera koje su trenutno na snazi. Svakako se mogu očekivati brojne emocije djece tijekom povratka u školske klupe. I sami roditelji mogu biti skeptični ili frustrirani s obzirom na neizvjesnu situaciju, no važno je da su svjesni toga kako je njihova uloga ključna u poticanju na pozitivnu prilagodbu te pomaganju u nošenju sa stresom i brigama', kaže psihologinja.

U ovom trenu je, objašnjava, najvažnije da roditelji dobiju detaljne i jasne informacije i upute kako će izgledati dan djeteta u školi, koliko djece je na nastavi, kako su organizirane pauze...

'Tek kada ima sve te informacije, roditelj može kvalitetno pripremiti dijete razgovorom, ali i sam biti mirniji. Iako se nekada čini da i bez razgovora djeca razumiju ono što se događa oko njih, moramo ih pripremiti na promjene i informirati sukladno dobi, vodeći računa o tome da su možda čuli ili zaključili i nešto što i nije istina. Razgovor treba započeti pitanjima o tome o čemu razmišljaju kada zamisle povratak u školske klupe, što ih brine, a zatim omogućiti da pitaju ono što ih zanima, primjerice kako će izgledati učionica i kako će se moći družiti s prijateljima. Djeci je važno iznijeti što se sve u školi čini kako bi ostali zdravi, uz naglašavanje važnosti njihove uloge i odgovornosti u tome da ostanu sigurna - poput poštivanja higijenskih mjera, pravila fizičke udaljenosti, svega onoga što je u našoj kontroli i što sami možemo napraviti', rekla je.

Znakovi stresa mogu se razlikovati od djeteta do djeteta

Zdravstvena kriza i potresi koji su pogodili Zagreb, kaže psihologinja, izvor su značajnog stresa za odrasle, ali i djecu.

'Mlađa djeca teško izražavaju svoje osjećaje riječima, ali nam ih zato pokazuju na niz drugih načina, pa nam ponekad lako promaknu ili smo ih skloni pripisati drugim uzrocima, primjerice kada iskazuju više nepoželjnih ponašanja nego ranije, kada su plačljiva, ljutita te kada burno reagiraju. Djeca u višim razredima možda neće željeti izraziti svoje osjećaje riječima, ali ih možemo prepoznati prema njihovim reakcijama. Znakovi stresa kod djece mogu se razlikovati od djeteta do djeteta, no kada znamo da su doživjela događaje koji su njegov značajan izvor, poput zdravstvene krize i potresa, važno je obratiti pažnju na njihovo funkcioniranje. Dijete školske dobi koje je doživjelo stres imat će nagle promjene raspoloženja, biti razdražljivo, napeto, prestrašeno, javit će mu se možda i neki novi strahovi. Moguće je očekivati i nesigurnost, zbunjenost, gubitak interesa za aktivnosti koje ga inače vesele, a može doći i do povlačenja u sebe. Roditelji trebaju pratiti i promjene u apetitu i/ili spavanju. Mnoga djeca uslijed stresa mogu imati i somatske reakcije - žaliti se na bolove u trbuhu, glavobolju, probavne teškoće i umor', kaže Selak Bagarić.

Moguće su i burne emocionalne reakcije

Pri polasku u školu, upozorava, moguće su i burne emocionalne reakcije poput bijesa i svadljivosti, preplavljenosti, tvrdoglavosti ili pak agresivnosti.

'Sve ovo što sam navela može dovesti i do teškoća u školovanju, izvršavanju obaveza ili održavanju pažnje i koncentracije prilikom učenja, što djeci može jako otežati postizanje uspjeha na koji su navikli. Zato prioritet treba biti na strpljenju, podršci i razumijevanju za ono što dijete osjeća, a učenje i izvršavanje obaveza prilagoditi ne zahtjevima škole, nego mogućnostima djeteta u ovom trenu. Nadalje, roditelji trebaju postaviti granice koje služe očuvanju zdravlja i sigurnosti, no voditi računa o tome da dijete u ovom periodu treba razumijevanje, podršku i veliku fleksibilnost. Iako će možda njegove reakcije govoriti drugačije - ono treba prisutnost roditelja. Biti tu za njega kada želi (ali i kada ne želi), razgovarati, prepoznati njegove emocionalne potrebe i biti strpljiv govori mu da je voljeno i zaštićeno. Ponekad podršku pokazujemo i bez riječi. U redu je ako dijete nije uvijek raspoloženo za razgovor. Adaptacija se ne događa u trenutku - adaptacija je proces', kaže psihologinja.

Djeca mogu biti u otporu od svih promjena u školskim klupama koje ih čekaju, poput poštivanja fizičke udaljenosti od prijatelja, no važno je potaknuti ih na razmišljanje o tome što dobivaju time, a ne što gube, jer će moći provesti vrijeme s prijateljima u školi, ne dovodeći ni sebe ni njih u rizik, mišljenja je Selak Bagarić.

Djeca uče gledajući ponašanje roditelja

'Važno je reći i da smo odgovorni prema drugima te da čuvajući sebe štitimo i druge. Adekvatna briga o drugima daje nam osjećaj ispravnog djelovanja, ali istovremeno predstavlja pružanje podrške sebi samima. Tu je važno i kako se sami roditelji ponašaju u ovoj situaciji - djeca uče i gledajući njih i njihovo ponašanje. Na primjer, ako svi u kućanstvu vode računa o higijeni, kada izlaze nose masku u blizini drugih, ako izbjegavaju gužve i fizički kontakt s drugima, dijete će se naučiti biti fokusirano na ono što može učiniti te se neće prepustiti strahu i panici. Nastava će se sasvim sigurno prilagođavati epidemiološkoj situaciji i mogućnostima svake škole te procjeni sigurnosti i nažalost nema idealnog rješenja. Mnoga djeca s kojom radim brzo su se prilagodila online nastavi, no većina je sada uzbuđena zbog povratka u školu. Stariji školarci brinu se zbog ocjena, a voljela bih da od odraslih, roditelja, nastavnika, nas psihologa dobiju poruku kako nam je na prvom mjestu njihova psihološka dobrobit. I ova situacija će proći, a dok traje, ako osjete ili osjećaju ljutnju, tjeskobu, bezvoljnost, to ne znači da nešto s njima nije u redu, ali ih ohrabrujem da potraže pomoć i podršku', kaže psihologinja.

Neke stvari možemo sami, poput opuštanja ili prakticiranja mindfulnessa, ali nekada nam je važno znati da su oko nas oni koji nam mogu pomoći da se bolje osjećamo i lakše nosimo sa situacijom.

'Održavanje socijalnih odnosa za vrijeme trajanja pandemije nije nemoguće, dapače socijalna podrška predstavlja značajan resurs koji pomaže pri nošenju sa stresom i sjajno je da će djeca uživo vidjeti svoje prijatelje. Djeca mogu i trebaju provoditi vrijeme zajedno, ali to nije moguće izvesti na isti način kao prije pandemije te su mjere samozaštite i zaštite doista prioritet. Ali iznimno je važno da se onda i mi odrasli oko njih potrudimo pridržavati svih mjera jer djeca uče gledajući nas. Iskustvo nas stručnjaka vrlo je pozitivno u smislu spremnosti djece na pridržavanje pravila i uputa ako razumiju 'zašto i kako'. Zabrane bez objašnjenja i razumijevanja vlastite odgovornosti i posljedica po druge nisu učinkovite. Iznimno je bitno da djeca dobiju informaciju ne samo o onome što ne smiju, nego i što mogu (npr. kakve interakcije s vršnjacima su u redu). U razgovoru ih trebamo pokušati usmjeriti na ono što je pozitivno – poput toga da će moći vidjeti svoje prijatelje i učitelje te nastaviti učiti nove stvari. U nastavi je važno da raspored omogućava da nastavnici pokažu djeci strpljenje i fleksibilnost, da rade na osjećaju zajednice i pripadnosti, potiču međusobnu podršku djece i dopuste da u prvim tjednima djeca pričaju, odnosno da naglasak, uz obrazovanje, bude na mentalnom zdravlju', rekla je Ella Selak Bagarić.