Iako je u većini europskih zemalja došlo do popuštanja mjera, pa su tako i u Hrvatskoj djeca ponovno krenula u školske i predškolske ustanove, uz stroge upute kako se zaraza ne bi ponovno proširila, mnogi se pitaju na koji će način na naše najmlađe sugrađane utjecati boravak u izolaciji i kako će se nositi s novim okolnostima jer stariji nastavljaju sa školom na daljinu, dok su se pak drugi vratili u školske klupe i u vrtiće.

Kako je nedavno i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorila da su mentalni problemi među europskim adolescentima sve češći, s pravom raste zabrinutost i pitanja kako će se ove nesvakidašnje okolnosti odraziti na mlade.

Ta je studija, koju je objavio europski ured WHO-a, pokazala kako su mentalni problemi sve učestaliji kod mladih Europljana u dobi od 11 do 15 godina, a u mnogim zemljama u razdoblju od 2014. i 2018. godine primijećen je pad razine mentalnog zdravlja, čemu su podložnije djevojčice.

Izvanredne okolnosti zasigurno utječu na djecu, o čemu smo porazgovarali s psihologinjom Sanjom Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba te je dala nekoliko konkretnih savjeta za roditelje kako bi mogli pomoći djeci da prebrode traumatična iskustva.

U prijateljskim odnosima učimo i načine rješavanja nesuglasica, popuštanja i nametanja

'Već neko vrijeme jedan dio djece ne odlazi u školu ili u vrtiće. U početku je to bila nova, pomalo i zanimljiva situacija, ponajviše za roditelje puna izazova u osmišljavaju aktivnosti, ali i snalaženja u novom ritmu obiteljskih i školskih obaveza. U svemu tome je pronađena i neka nova vrsta ravnoteže. Ipak, nedavno je dio djece krenuo ponovno sa svojim školskim ili predškolskim obvezama. Kako vrijeme prolazi, a osjećaj neposredne ugroženosti pomalo blijedi, na red dolaze druga pitanja - kakve će posljedice dugotrajna odvojenost od prijatelja imati za djecu te kako će na njih djelovati činjenica da su neki od njih sad bili u drugim skupinama djece, odvojeni od prijatelja s kojima su ranije dijelili vrtićku ili školsku svakodnevicu', rekla je Jusufbegović.

Neosporno je, dodaje, to da djeca u svojim grupama stvaraju posebne odnose koji su vezani uz zajedništvo i povjerenje, grupiraju se po posebnim sklonostima i sličnostima, što stvara bliskost i osnovu za prijateljstvo.

'U prijateljskim odnosima učimo se i načinima rješavanja nesuglasica, popuštanja i nametanja, što sveukupno dijete vodi ka zrelosti ne samo na socijalnom, nego i emocionalnom aspektu razvoja. Kad bismo se iz pozicije odraslih zapitali što znače prijateljski odnosi, odmah bi postalo jasno da su nam neki ljudi bliski, a neki ne. Možemo se zapitati što to neka prijateljstva, pa i u odrasloj dobi, čini trajnima još iz vrtića ili škole. To je na način djeteta prisutna otvorenost i neposrednost, spontanost koja ostaje u sjećanju, a koja nije ometena kasnijim naučenim obrascima ponašanja. Ako u prvim godinama života u roditeljima nalaze ogledalo svojih potreba i želja, poslije četvrte godine djeca to zasigurno počinju pronalaziti i u svojim prijateljima. Stoga je njihova igra s nekom djecom puna ushićenja, a s drugima, u kojima ne vide povezanost, jednostavno dosadna. Zato zadiranje u prijateljske odnose neku djecu može rastužiti, učiniti da se osjećaju osamljenije ili nesigurnije. No ipak, djeca koja su se ranije osjećala neprihvaćeno ili osamljeno u nekoj novoj skupini djece mogu naći dobru priliku za bolja iskustva', objašnjava ona.

Socijalna izolacija povećava anksiozne smetnje

Jedan od važnijih prediktora mentalnog zdravlja povezanost je s drugima, kaže Jusufbegović, stoga imamo velik razlog obratiti pozornost na djecu za koju uočimo da se u novim skupinama ne snalaze ili im je potrebna pomoć.

'Poznato je da općenito socijalna izolacija djeluje na način povećavanja anksioznih smetnji koje mogu biti prateći dio posttraumatskih proživljavanja. Ako se dogodi da djeca predškolske dobi počinju pokazivati strah od odlaska u vrtić, važno je popričati s odgojiteljima koji imaju prilike pratiti djetetovo ponašanje tijekom dana, pokušati naći razlog nelagode, a u slučaju da potraje dulje vrijeme - potražiti pomoć psihologa u vrtiću. Djeca koja su bila krenula u školu, a nalazila se u novim uvjetima i manjim grupama djece, također su početku mogla osjećati nelagodu, ali budući da su stariji, puno nam više o tome mogu i reći. Zbog svoje su dobi svjesniji činjenice da se razlikuju upravo po načinu na koji se obrazuju, a što može biti podloga za neke negativne emocije, poput razočarenja, osjećaja nepravde i neke vrste ljubomore koju možda i nisu u stanju pojasniti. To jednako vrijedi za one koji su ostali kod kuće, ali i one koji odlaze u školu', smatra psihologinja.

Roditelji mogu pomoći tako da pojasne djetetu razloge svoje odluke, a da se pri tome sami ne osjećaju loše.

'Nažalost, prečesto smo u situaciji da ublažavamo posljedice nejasnih ili dvosmislenih odluka, na koje sami nismo mogli utjecati, a odgovornost za njih stavljena je upravo na nas. Drugim riječima, roditelji će na neki način racionalizirati postojeću situaciju te pokušati za sebe i svoju djecu naći najbolji način funkcioniranja. Često se čuju prognoze o tome da bi djeca ubuduće, zbog higijenskih mjera koje se provode, mogla postati sklona razvoju opsesivno-kompulzivnih poremećaja, no da bi se to ostvarilo, mora postojati prethodna podloga kod djeteta ili model ponašanja u obitelji. Ali svakako je to dobro upozorenje da budemo svjesniji i te mogućnosti. Pri tome je važan kontekst cijele situacije i načina na koji poštujemo mjere, tako da ako smo lišeni straha, opušteniji i s dobrim očekivanjima spram svog zdravlja i zdravlja svoje obitelji, mogućnosti za razvoj takvog poremećaja znatno su smanjene', rekla je.

Opasnost od ovisnosti o ekranima

Također je prisutna zabrinutost, upozorava psihologinja, da će se zbog veće količine vremena provedenih pred ekranima povećati ovisnička ponašanja.

'Normalizacijom životnih navika stvaraju se prilike za mnoge druge aktivnosti, što će malo-pomalo dovesti u ravnotežu količinu vremena koje se provodi uz medije. Međutim ako dijete i dalje pokazuje tu sklonost, ili ju je pokazivalo i ranije, vrijedi zapitati se pokazuje li time potrebu za bijegom i ako da, od čega? U ovom periodu neizvjesnosti više nego ikada važno je što više razgovarati s djecom, osobito o njima važnim svakodnevnim stvarima i interesima. Na taj način pružamo mogućnost djetetu da se izrazi o svojim osjećajima, razmišljanjima ili vjerovanjima. Nešto od toga može nas iznenaditi, zbuniti ili zabrinuti, ali važno je to da kao roditelji nismo bespomoćni, nego imamo mogućnost djelovanja', rekla je psihologinja.

'Dobra je vijest', dodaje, 'to da iskustva kroz koja upravo prolazimo jesu teška i zahtjevna, no nisu nužno traumatična, zato što pravovremena reakcija djetetu najbližih osoba može biti utješna i blagotvorna'.

Izuzetak su djeca koja su već prethodno proživjela neke druge poteškoće i imala druga traumatska iskustva, stoga je u ovim vremenima posebnu pozornost potrebno obratiti upravo njima, naglašava Jusufbegović.