Gubitak voljenog člana obitelji vrlo je težak trenutak za sve članove obitelji, pogotovo najmlađe kojima je teško objasniti kako to da sad odjednom netko njima drag više nije tu. Na koji način pristupiti ovom problemu te kako s njima razgovarati za tportal je otkrio psiholog Daniel Milošević iz zagrebačkog Centra za zdravlje mladih
Prema riječima psihologa Daniela Miloševića, djeca na gubitak voljene osobe reagiraju na različite načine.
vezane vijesti
'Reakcije koje se javljaju kod djece različite dobi vezane su uz djetetovo razvojno razdoblje u kojem se nalazi, uz neke individualne odrednice djeteta kao što su djetetove kognitivne sposobnosti, osobine svojstvene djetetu, prijašnja iskustva djeteta vezana uz smrt, ali i obilježja koja su vezana uz djetetovu obitelj te širu zajednicu i kulturu u kojoj odrasta i koje je dio', objašnjava psiholog.
Najmlađi, dodaje on, posve različito reagiraju na smrt, ovisno o dobi.
'Kako navodi UNICEF (2024.), djeca mlađa od pet godina često ne razumiju da je smrt trajna i mogu pitati hoće li se osoba koja je umrla vratiti. Mogu pokazivati drugačija ponašanja, primjerice, odbijati se odvojiti od svojih roditelja/skrbnika ili pokazivati neka regresivna ponašanja poput mokrenja u krevet. Ta su ponašanja vrlo česta i obično prestaju nakon određenog vremena. Djeca između 6 i 11 godina počinju shvaćati da je smrt nešto trajno (iako će se nekim šestogodišnjacima to i dalje biti apstraktno i/ili nerazumljivo) i mogu se brinuti da će drugi voljeni članovi obitelji i prijatelji umrijeti. Možda će početi postavljati više pitanja kako bi bolje razumjeli što se dogodilo. Svoju tugu mogu pokazati kroz ljutnju ili osjećati tjelesne simptome, poput boli u trbuhu i slično. Adolescenti i mladi tinejdžeri u dobi od otprilike 12 godina shvaćaju da je smrt nepovratna i da se događa svima, uključujući i njih same. Često su zainteresirani za razumijevanje zašto se stvari događaju. Njihove reakcije će varirati i mogu uključivati apatiju, ljutnju, izrazitu tugu i probleme s koncentracijom', pojašnjava psiholog iz Centra za zdravlje mladih.
Ono što je važno imati na umu, dodaje, je kako dječje reakcije na gubitak voljene osobe, odnosno na smrt i konačnost, ne moraju biti u skladu s onim što mi kao odrasli mislimo da su prikladne reakcije koje bi se trebale pokazivati.
'Djeca mogu odgovoriti na emocionalnoj razini iskazivanjem tuge, straha, ljutnje, tjeskobe, nesigurnosti, krivnje, usamljenosti ili drugih neugodnih emocija. Na ponašajnoj razini djeca mogu pokazivati promjene u nekim rutinskim aktivnostima - primjerice jave se poteškoće sa spavanjem i apetitom; promjene u ponašanju na način da se ili poveća ili smanji dječja aktivnosti. Djeca mogu izraziti svoju reakciju na gubitak i putem tijela - odnosno iskazivanjem određenih tjelesnih simptoma poput bolova u trbuhu, glavobolje, češćeg umora, osjećaj pritiska u prsima. Na misaonoj razini djeca mogu intenzivnije i češće razmišljati o osobi koju su izgubili, ispoljavati teškoće s koncentracijom i pamćenjem, biti zbunjeni', napominje on.
Nužnost komunikacije
Ne postoje, kaže Daniel Milošević, točni ili netočni načini reagiranja na gubitak voljene osobe kod djece.
'Postoji samo dana reakcija djeteta u danom trenutku te naša zadaća da se djetetu približimo i skupa s njim istražimo što se to u njegovom unutarnjem svijetu događa i na koji je način dijete doživjelo ono što se oko njega događa. Kao odrasli, skloni smo zaključivanju da je dječji način razmišljanja sličan našemu, no dječji svijet ne poznaje sva pravila odraslih, djeca imaju manji repertoar ponašanja u odnosu na odrasle i njihova verbalizacija onoga što osjećaju uvelike je pod utjecajem dobi, odnosno razvija se kako djeca odrastaju. Baš je zato za djecu podrška od strane odraslih nužna i beskrajno važna u njihovom procesu odrastanja koje sa sobom nosi brojne izazove, a onda i u teškim procesima s kojima se djeca susreću prvi puta kao što je to proces tugovanja nakon gubitka voljene osobe. Odrasle osobe koje su djetetu značajne igraju ključnu ulogu u pružanju osjećaja sigurnosti i zaštite kada ono tuguje te mu upravo one mogu na za dijete prikladan način objasniti što se dogodilo. Kako, pitate se? S djecom je o gubitku važno razgovarati jasno, direktno, nedvosmisleno i prilagođeno njihovom uzrastu', ističe psiholog.
Ono što je također važno u ovom procesu jest da su odrasli koji s djetetom komuniciraju o gubitku u redu sa samima sobom i svojom tugom.
'Tugujuće dijete često je zrcalo u kome odrasli bivaju suočeni sa svojom vlastitom bespomoćnosti kad je u pitanju gubitak i konačnost koje kada se jednom okrene prema odraslom može u njemu probuditi silnu nelagodu i želju da dijete zaštiti ili obrani od tih neugodnih osjećaja. Upravo zato silno je važno prije razgovora sa djetetom o gubitku da kod sebe samih osvijestimo što osjećamo, imenujemo koje su emocije prisutne kod nas u tom trenutku te ne budemo u bojazni da ćemo njima uznemiriti dijete već da iskreno i nježno pristupimo sebi, a onda i djetetu. Ono što je često prisutno kao mišljenje kad su u pitanju bilo koje neugodne emocije, a onda i one povezane sa smrću i gubitkom jest da ako se o njima ne priča da će manje boljeti ili da se neće osjetiti tako jako. Ovaj je način razmišljanja zapravo nepovoljan jer to što ne razgovaramo o gubitku neće ga poništiti, a jednako tako i to što ne razgovaramo o neugodnim osjećajima koje imamo vezano uz gubitak - neće ih odagnati. Dapače, tek razgovorom o tim osjećajima moći ćemo ih procesuirati i ublažiti. Bolje je da djeca o gubitku čuju od odraslih osoba s kojima su bliske, koje su im značajne i u koje imaju povjerenja, nego da o gubitku saznaju u neprikladnim situacijama, nepripremljeno i od drugih osoba koje su im nepoznate. Upravo zato kao odrasli trebamo iskreno dijeliti i pokazivati svoje osjećaja i o njima razgovarati na iskren način, a posebice kad je riječ o gubitku jer ga tada i djetetu dajemo prostora da i ono samo s nama podijeli kako mu je, što osjeća, kako ono doživljava gubitak i provjerimo koja sva pitanja o njemu ima', ističe psiholog.
ZLATNI SAVJETI
Djeca na svoj način trebaju izraziti osjećaje
Prema riječima psihologa, djeci treba omogućiti i da na njima svojstven način obilježe to kako se osjećaju vezano uz gubitak osobe te da se izraze putem poznatih aktivnosti kao što su igra, crtanje, pjevanje, gluma ili ples.
'U takvim aktivnostima djeca će puno lakše nego primjerice verbalno pokazati što i kako osjećaju. Kao što je to slučaj s odraslima i djeci pomaže da sudjeluju u aktivnostima kojima šira zajednica obznanjuje gubitak voljene osobe kao što je to primjerice pogreb. Dijete uključite u oproštajne rituale (poput pogreba ili spomena na voljenu osobu) uz jasno objašnjavanje kako će taj cijeli proces izgledati i što dijete tada može očekivati tijekom tih procesa i što će se tada događati s njim, što s drugim osobama koje u tom ritualu sudjeluju, ali isto tako poštujte ako dijete to ne želi', dodaje D. Milošević.
Umjesto nametanja pravila djetetu kako i koliko je prikladno da tuguje, objašnjava psiholog, važno je poslušati što nam dijete govori te budimo uz njega i budimo mu blizu - fizički i emocionalno.
'Obratimo pozornost na djetetovo ponašanje i najvažnije od svega u danom trenutku doživljavajmo dijete takvo kakvo je. Pratimo i primjećujmo dječje promjene u ponašanju. Dajmo djetetu priliku da nam istinski pokaže kako je i za to ga prigrlimo bliže sebi uz poruku kako je voljeno i da se uz nas može osjećati sigurno. Dječji su osjećaji važniji od naših očekivanja o tome kakvi bi oni trebali biti. Isto tako, ako dijete pokazuje značajne promjene u ponašanju čije je vremensko trajanje produljeno i ako takva ponašanja značajno ometaju funkcioniranje djeteta te se podrška roditelja i drugih značajnih odraslih ne čini kao dovoljna da bi dijete prebrodilo teško razdoblje u kojem se nalazi onda je dužnost odraslih da za dijete potraže pomoć stručnjaka iz polja mentalnog zdravlja te mu na taj način osiguraju adekvatnu podršku', naglasio je psiholog.
Djecu, dodaje, posebice treba poticati da izraze brige koje imaju vezano uz gubitak voljene osobe u odnosu na njih same.
'Djeca često mogu donositi zaključke koje odrasli ne donose te u nekim situacijama osjećati krivnju za gubitak ili misliti da su ona nešto učinila te da je zato do gubitka došlo. Tu je važno validirati dječje osjećaje i na primjeren način otkloniti njihov strah istinom o tome da ona nisu ništa kriva, da je do gubitka došlo neovisno o njihovim akcijama i da u ovom procesu nisu sama. Kod odgovaranja na dječja pitanja treba biti posebno jasan i odgovore ponavljati više puta smirenim tonom i jezikom koje dijete razumije, bez korištenja metafora i eufemizama. Odrasli su u komunikaciji s djecom često skloni koristiti izraze koji ublažavaju realnost i težinu gubitka, češće to radeći da zaštite dijete (ali i sebe i ublaže vlastitu nelagodu i neugodne emocije vezane uz gubitak), no to za dijete nije dobro jer takve izraze dijete ne shvaća ili ih pak razumije na način koji nije primjeren u situaciji gubitka', objasnio je.
Dječje tugovanje, dodaje, odvija se tempom za koje je dijete, a ne odrasli iz njegove okoline, spremno.
'Važno je uzeti u obzir kako se kod tugovanja izmjenjuju različite faze i periodi kada se dijete osjeća dobro i kad se dijete osjeća loše te da se taj proces ne treba požurivati niti ukalupljivati po kroju koji odrasli smatraju prikladnim. Ako se dijete želi nastaviti baviti aktivnostima kojima se i do sada bavilo bez naizgled pretjeranog angažmana vezanog uz gubitak, primjerice u igri u kojoj se to na prvu ne vidi, tijekom svojih svakodnevnih aktivnosti, primjerice u predškoli sa svojim vršnjacima, to je djetetu tada važno i omogućiti te mu ne stvarati dodatni pritisak da nešto mora i treba samo zato jer smo mi kao odrasli to tako zaključili. Rutina koja je poznata i predvidiva, koju smo s djetetom uspostavili i u kojoj se ono osjeća dobro djeluje poput štita u situacijama kada je djetetu teško - ona budi osjećaj sigurnosti i kontrole što se u situacijama gubitka često bude narušeno. Baš je zato važno uvažiti različitost u suočavanju s gubitkom kod različite djece. Sve dječje reakcije na tugovanje su sasvim prirodne - jer su to njihove reakcije. U obzir valja i uzeti da nekada djeca svoje osjećaje ne žele pokazati jer na taj način žele (ili misle da moraju) zaštititi odrasle u svojoj okolini, a posebice roditelje, pa je tu opet važno s djecom biti iskren i dati im do znanja da su sve njihove emocije dobrodošle i prihvaćene, a to najbolje možemo učiniti ako im to pokažemo na vlastitom primjeru komuniciranja i uvažavanja vlastitih emocija s njima', kaže psiholog iz zagrebačkog Centra za zdravlje mladih.
Koliko god je teško, djetetu treba reći jasne činjenice, da je bliska osoba umrla i da je više nema, a najbolja objašnjenja su ona koja su izravna i jasna, bez eufemizama i apstraktnih pojmova te ona koja smanjuju mogućnost stvaranja fantazija zbog nedostatka informacija.
