Što nam je o svojim tinejdžerskim godinama otkrila naša istaknuta glumica Bojana Gregorić Vejzović, saznajte u intervjuu koji slijedi
Što ste slušali kao tinejdžerica? Tko vam je tada bio idol?
Depeche Mode je definitivno bila moja najdraža grupa, ali bilo je tu i raznog neukusa, od Kajagoogu Nene... Obožavala sam The Cure i Billyja Idola. A idole nisam nikad imala, odrastala sam uz filmsku zvijezdu (svoju majku) i iz prve ruke shvatila da treba slijediti svoje snove. Svi smo krvavi ispod kože, a svjetla pozornica samo su magija od nekoliko sati dok traje šou.
Kako ste izgledali kao tinejdžerica?
Imala sam dugu kosu, u jednoj fazi šiške koje su bile beskrajno smiješne jer su izgledale kao da sam netom skinula vikler. Uglavnom sam bila u trapericama i tada sam, za razliku od danas, kada prevladava crna i smeđa, nosila dosta boja na sebi.
Omiljeni film ili serija iz tog doba?
'Once Upon a Time In America' je bio film 'biblija' kojem sam znala napamet dijaloge. Twin Peaks je bio serija koja se ne propušta! Na mene i nekolicinu prijateljica tako je snažno djelovala da smo osim mode, koju je definitivno diktirao tadašnji TV sadržaj jer nije bilo toliko časopisa, a kamoli mogućnosti da vidiš baš te omiljene glumce u njima, utjecala i na odluku da ću probati upisati Akademiju dramskih umjetnosti.
Kako ste se slagali s roditeljima?
Uvijek sam poštivala svoje roditelje, no bilo je nesuglasica. Bili su jako strogi i kruti po pitanju izlazaka i te neke slobode za koju kao tinejdžer smatraš da ti treba. Uslijedila su bježanja od kuće, a onda sam dobila dopuštenje da izlazim s bratom koji je od mene stariji 10 godina i koji me držao na oku i roditelje činio mirnima. Možete si misliti kako je on bio sretan... Dobio je 'prikolicu' koja je stalno imala potrebu ići negdje drugdje od onoga što je on za tu večer isplanirao. Na kraju bismo se dogovarali da se po završetku izlaska negdje nađemo i 'kao zajedno' vratimo kući.
Omiljeni predmet
Hrvatski, biologija i fizika zbog divnih profesora, a manje zato što sam bila talentirana za njih (smijeh).
Najgori predmet
Povijest!!! Zbog groooooozne profesorice! Moj bratić i ja uvijek smo taj predmet zajedno učili, i to iz mojih skripta. Znanje nam je bilo isto, no on je dobivao uvijek odličan, a ja trojke ili jedva četvorke. Baba me nije mogla 'štampanu' vidjeti, a ni ja nju. Srela sam je na ulici mnogo godina poslije, nakon što su uslijedili moji prvi kazališni uspjesi. Srdačno mi je čestitala na svemu uz gomilu hvalospjeva, a ja sam je gledala i mislila trebam li joj reći da sam od nje imala konstantan osjećaj manje vrijednosti i čir na želucu (smijeh)... Nisam joj to rekla; nasmijala sam se, zahvalila i taj trenutak bio mi je dokaz da neke ljude ne treba doživljavati životno važnima.
Kakav ste bili učenik?
Bila sam vrlo dobar učenik. Počela sam već sa 14 godina statirati pa onda sa 16 i plesati u baletu HNK, tako da sam zadnje godine polagala ispite, nisam išla na nastavu. Voljela sam svoju ekipu iz 'kulture', to je danas 2. gimnazija, ako se ne varam. Ali imala sam taj san o baletu tako da npr. nisam išla na maturalac, no naš C razred organizirao je neke od najdivnijih tuluma.
238068,238007,237925,237909
Gdje ste izlazili?
Kulušić, Jabuka, ponekad Saloon... Kavkaz je jedno vrijeme bio jako in. Ljeti smo se znali tamo okupljati pa bismo iz Kavkaza, gdje je znalo biti parkirano toliko motora da se nije moglo voziti Masarykovom, išli u neki od klubova...
Najveći modni promašaj iz tog vremena kojeg se danas sramite?
Pa ta naglašena ramena na sakoima u osamdesetima su nešto nepodnošljivo ružno, kažnjivo zakonom (smijeh).
Prvo pijanstvo?
Uh, sreća pa sam prestara da bi socijalne službe podnosile kaznene prijave protiv mojih staraca jer imala sam tad..... Uglavnom, bila sam maloljetna (smijeh). Ali bila je čista zabuna u pitanju. Imali smo višnje u smočnici, od toga su neke bile u rakiji. Bile su toliko dobre da sam pojela cijelu teglu! Putovali smo na more i ja, koja inače nisam podnosila vožnju, pjevala sam cijelim putem. Malo je to mom starom bilo čudno, a onda, kada sam se ispovraćala po cijelom autu, bilo mu je sve jasno.
Najbolja uspomena iz teen perioda?
Obožavala sam ljetovanja sa sestričnama u Rapcu. Nismo mogle biti dugo vani, pa smo bježale kroz špajzu kada bi svi odrasli zaspali. Znale bismo pri povratku čuti kako je netko u kuhinji i onda bismo se, jedva suzdržavajući smijeh, presvlačile u pidžame, skidale šminku jestivim uljem dok bi oko nas padale s polica paprike, luk... Špajza je bila jako mala. Srećom, bake i djedovi su bili malo nagluhi, dugo im je trebalo dok nas nisu skužili.
Kako je izgledao prvi prekid i jeste li se dugo oporavljali?
To je bilo dosta traumatično iskustvo jer me dečko ostavio zbog najbolje frendice. Moram priznati da, čak i kada sam se ohladila od njega, još sljedećih godinu dana ona i ja nismo razgovarale. A onda je nju ostavio zbog druge frendice i tako u krug.... Frajer je definitivno bio 'dijagnoza' (smijeh).
Kad ste se prvi put poljubili?
Sa 15 godina. Bilo me toliko sram da sam bila zajapurena, kaže mi sestrična, još sljedećih sat vremena.
Jeste li još u kontaktu s prijateljima iz srednje škole?
Ne, znam na neke naletjeti u gradu i to mi je uvijek drag susret, ali čak nemamo ni organizirano obilježavanje godišnjice mature. Možda i bolje, samo bismo gledali jedni druge kako smo ostarjeli (smijeh).
Jeste li bježali sa satova?
Da, ali uglavnom kad sam znala da nemam pojma i da ne želim riskirati jedinicu. Imala sam uvijek dobro opravdanje - kao proba za predstavu Ščelkunčik u baletu HNK. Uvijek bi prolazilo jer u to čak ni mama nije posumnjala.
Najveći problem koji vas je tada mučio?
Kako imati najbolje ocjene, a što manje učiti, kako dobro zatulumariti, a sljedeći dan sve nabiflati za test...
Što biste, da se vratite vremeplovom u teen dane, savjetovali mladoj Bojani?
Da se manje uzrujava, više veseli, zafrkava jer prebrzo dođu ozbiljne brige.
Što se, po vašem mišljenju, najviše promijenilo u odrastanju tinejdžera u usporedbi s vašim tinejdžerskim danima? Je li danas teže biti tinejdžer?
Danas je mladima teže. Imam osjećaj da danas klinci još brže odrastaju, još brže postaju svjesni materijalnog svijeta, a to definitivno nije dobro. Mislim da sanjarenja i vjera u samog sebe danas izostaje kod mladih jer su bombardirani raznim blic-karijeristima, te i sami smatraju da im se sve mora odmah ostvariti - faks,karijera lova... Mi smo, čini mi se, bili puno naivniji, a samim time bili smo dulje djeca i uživali u tome.
Jeste li imali problema s bullyingom? Što biste savjetovali mladima koji su izloženi vršnjačkom zlostavljanju?
Ono što sam ja doživljavala bilo je na banalnoj razini, zezali su me zbog mršavog izgleda i zvali glista, ali znala sam odgovoriti da prasica ili tegleći konj ne može plesati balet, tako da nisam ostajala dužna. Ali nije ni to rješenje, riječi mogu jako boljeti. Nikad nemojte to prešućivati! Nikad! Pogotovo kada to poprima ozbiljne razmjere. Odmah potražite savjet roditelja, profesora jer to su stvari koje ne zaslužuje nitko i koje mogu ostaviti trajne posljedice.
Vaša poruka tinejdžerima?
Vjerujte u sebe! Budite svjesni da imate pravo na pogrešku, ali iz pogreške naučite jer je glupo činiti je dva puta. Učite jer vam znanje pruža mogućnost odabira u životu. Cijeli svijet je vaš jer ste mladi, lijepi i možete ga promijeniti ako ulažete u sebe, u ono što vam nitko ne može oduzeti, a to je znanje.
