Pamela Ramljak, nekadašnja femminemka otkrila nam je ponešto o svojim tinejdžerskim godinama u intervjuu koji slijedi
Što ste slušali kao tinejdžerica? Tko vam je tada bio idol?
Uvijek sam voljela pop i pop rock glazbu, tako da sam i tad prilično slične stvari slušala kao i danas. U2, Police ili Stinga danas, Sade, Toni Braxton , Roxette i sl.
Kako ste izgledali kao tinejdžerica?
Ha ha, pa isto kao i danas samo mlađe, šala, bila sam dugokosa mršava brineta, uvijek najsitnija u razredu, danas sam sretna zbog toga.
Omiljeni film ili serija iz tog doba?
'Peti element', i danas ga volim pogledati jer sam veliki fan SF filmova.
Kako ste se slagali s roditeljima?
Super, roditelje ne bih mijenjala nizašto na svijetu, imala sam predivno djetinjstvo. Tinejdžerske godine sam provela u Dubrovniku, bila sam prve tri godine srednje škole u ženskom đačkom domu, a kasnije sam unajmila stan u 4. srednje i živjela sam s prijateljicom, roditelji su imali potpuno povjerenje u mene i ja sam se trudila da im ne iznevjerim to povjerenje.
Omiljeni predmet
Hrvatski, njemački i psihologija.
Najgori predmet
Fizika, talijanski.
Kakav ste bili učenik?
Odličan, bila sam totalni štreber.
Gdje ste izlazili?
Iskreno nisam baš izlazila previše u srednjoj školi, imala sam vremenska ograničenja, ali gdje je išla ekipa tu sam bila i ja, imala sam odlično društvo s kojim sam i danas u kontaktu, uglavnom smo 'đirali' po Stradunu i išli u par omiljenih kafića.
Najveći modni promašaj iz tog vremena kojeg se danas sramite?
Ne sramim se ničega, sve je to dio odrastanja. Ali, evo, danas kad vidim slike kad sam se farbala u crno i nosila tamnu olovku ispod očiju i podrapane majice i hlače, uvijek se nasmijem.
Prvo pijanstvo?
Prva prava pijanka je bila na moj 20. rođendan, bila mi je muka još danima, dotad ništa ozbiljnije.
Najbolja uspomena iz teen razdoblja?
Joj, sve, Umjetnička škola Luke Sorkočevića mi je najljepše razdoblje u životu, od predivnog Dubrovnika, super razrednika i najboljeg razreda, svaki dan nam je bio tulum, u toj školi su svi bili opušteni i pozitivni i profesori i ravnatelj, a i mi učenici.
Kako je izgledao prvi prekid i jeste li se dugo oporavljali?
Pa našli smo se iza škole i 'dogovorili' da više ne 'hodamo' i to je bilo to, ha, ha. A 'hodanje' je podrazumijevalo da smo zajedno na odmoru i da me prati doma, bilo je to u osnovnoj školi, 7. razred.
Kad ste se prvi put poljubili?
A prvi pravi poljubac je bio negdje u 1. srednje.
246550,246459,246492,246444
Kakvi su Vam se dečki tada sviđali?
Tamnokosi, sa tamnim očima i vragolastim pogledom.
Jeste li još u kontaktu s prijateljima iz srednje škole?
Da! Moja najbolja prijateljica mi je prijateljica iz srednje škole s kojom sam sjedila zajedno.
Jeste li bježali sa satova?
O da, bili smo složni i često se dogodilo da smo svi 'kidnuli' s nastave, a i znala sam i sa samo par ljudi nestati sa sata, srećom razrednik nam je bio jedan jako razuman i dobar čovjek koji nam je gledao kroz prste zbog dobrih ocjena.
Najveći problem koji Vas je tada mučio?
A tko se toga sjeća, vjerojatno neka totalna glupost. Nisam nikad imala nekih ozbiljnijih problema, pogotovo u srednjoj školi. Možda mršavost, sjećam se da sam znala oblačiti i pidžamu ispod traperica da mi noge izgledaju deblje, ha, ha.
Što biste, da se vratite vremeplovom u teen dane, savjetovali mladoj Pameli?
Da će joj se to vježbanje klavira i pjevanje na terasama isplatiti i da ne odustane. I da nema veze što je najmršavija u razredu, jer će joj to kasnije biti drago kad bude jela u ponoć, a kile se ne mijenjaju.
Što se, po Vašem mišljenju, najviše promijenilo u odrastanju tinejdžera u usporedbi s Vašim tinejdžerskim danima? Je li danas teže biti tinejdžer?
Po meni da! Danas se nekako ljudi odnose prema tinejdžerima kao prema potpuno odraslim i zrelim osobama, izgubio se taj prelazni stadij od djetinjstva do zrelosti... Tinejdžerima je sve dostupno, imaju sve informacije na dlanu odmah, ali to ne znači nužno da sve to i razumiju. Izgubila se ta nevinost i činjenica da nije sramota nešto ne znati i jednostavno se opustiti i uživati u odrastanju.
Jeste li imali problema s bullyingom vršnjaka? Što biste savjetovali mladima koji su izloženi vršnjačkom zlostavljanju?
Nisam imala nikad takvih problema, a iskreno to je tada bila stvarno rijetkost, pogotovo u umjetničkoj gimnaziji gdje je bilo normalno da smo svi malo 'drukčiji'. Savjetovala bih im da razgovaraju otvoreno o tome s profesorima, pedagogom ili roditeljima, najgore što mogu napraviti je šutjeti o tome i izlagati sebe, a i druge mlade daljnjem bullyngu i ne daj bože nečemu gorem. U ovom slučaju šutnja nije zlato.
Vaša poruka tinejdžerima?
Budite to što jeste i ne žurite s odrastanjem jer će ono ionako prebrzo doći, i ne radite drugom ništa što ne biste voljeli da drugi vama radi. I slušajte profesore.
