Molekularna genetičarka i profesorica biologije na Dartmouth Collegeu, Mary Lou Guerinot, posljednjih nekoliko godina posvetila je proučavanju eksperimentalnih polja riže u Teksasu te načinu na koji ova biljka apsorbira metal i druge štetne stvari iz tla.

Ako su polja poplavljena u skladu s tradicionalnom metodom, kako pokazuje istraživanje, tada riža apsorbira arsen. No ukoliko se smanji količina vode u nastojanju da se ograniči količina arsena, tada apsorbira kadmij, također štetan za zdravlje.

'Ispada da se u riži nalaze ili arsen ili kadmij', kaže Mary Lou Guerinot, dodajući da je ona jedna od najčešće konzumiranih namirnica, no također i jedan od najvećih prirodnih čistača metalnih spojeva, piše New York Times

S obzirom na apsorbirajuću moć arsena, riža ga prenosi u druge oblike hrane, od žitnih pločica pa do dječje hrane. Zbog toga su neki proizvođači pojačali kontrolu arsena u svojim proizvodima, a agencije poput Food and Drug Administration (FDA) preporučuju konzumaciju više različitih žitarica kako bi se smanjile potencijalno negativne posljedice na zdravlje.

Arsen i kadmij prisutni su u tlu kao prirodni elementi, ali i kao industrijski nusprodukt. Nedavne studije pokazale su da riža ima sklonost povlačenja metala iz tla, među kojima se može naći i živa te volfram. Takvi nalazi pojačali su pritisak na znanstvenike i poljoprivrednike da učine zrna riže što manje osjetljivima na onečišćenja tla.

Najviše razine onečišćenja najčešće se nalaze u smeđoj riži jer se elementi poput arsena akumuliraju u mekinjama i mahunama koje su često izbačene prilikom obrade bijele riže. Rezultati tako pokazuju da su razine arsena nekada i do 10 puta više u rižinim mekinjama nego u bijeloj oguljenoj riži. Iako se radi o zaista malim količinama, kako napominju znanstvenici, kronična izloženost arsenu, čak i pri vrlo niskim razinama, može negativno utjecati na zdravlje.

Rižina apsorpcija metala predstavlja problem jer se radi o zaista rasprostranjenoj namirnici. Inače, sve biljke imaju sustave za uzimanje i apsorpciju potrebnih hranjivih tvari iz zemlje, poput željeza, kalcija, cinka i mangana. Riža ima pak sjajno 'dizajniran' sustav za uzimanje spojeva silicija koji pomažu u jačanju biljke te stabljici daju čvrstoću i oblik. No upravo taj sustav omogućuje joj da apsorbira poprilične količine arsena, po strukturi vrlo sličnog silikatima. Osim toga, tradicionalne metode uzgoja riže, koje uključuju plavljenje polja, potiču stvaranje topivog arsena koji se lako transportira u rižu.

Najveće koncentracije arsena, što se tiče regija u kojima se uzgaja riža, nalaze se u Aziji, uključujući Bangladeš i Indiju, gdje je tlo bogato arsenom koji ulazi u podzemne vode koje se pak koriste za piće i navodnjavanje rižinih polja.

Znanstvenici tvrde da se onečišćenje kadmijem proširilo područjima s rižom u Japanu te je stoga ona prepuna toksičnog metala, a slični problemi javljaju se i u Kini. Iako se kadmij nije, prema riječima znanstvenika, proširio ostalim regijama, u svakome slučaju u potrazi su za novim načina kojima bi blokirali rižinu apsorpciju tog metala.

Tako se nastoji uzgojiti riža koja sadrži više cinka i željeza kako bi se povećala prehrambena kvaliteta i smanjila toksičnost. Znanstvenici su istraživali i ideju genetičkog inženjeringa kako bi se poboljšao transportni sustav biljke te da bi se arsen i kadmij mogli filtrirati. Osim toga, znanstvenici su u potrazi za korištenjem drugih biljaka koje bi smanjile toksičnost tla, pa se tako proučava korištenje paprati koja vješto povlači arsen iz tla i pohranjuje ga u svojim listovima.