Nova školska godina ponovno donosi brojne izazove kako za učenike, tako i njihove roditelje, a prema riječima psihologa Krešimira Prijatelja, svi ti izazovi ujedno mogu biti vrijedne lekcije koje će djeca usvojiti na svom putu odrastanja, a mame i tate na svom putu roditeljstva.

'Nova školska godina samo što nije počela, a to sa sobom nosi brojne nove situacije u kojima će se pronaći djeca, ali i njihovi roditelji. I uspjeh i neuspjeh mladi mogu doživjeti na različite načine. Ipak, važno je da djeca ne dožive neuspjeh kao izrazito neugodno iskustvo koje će ih dodatno demotivirati u obavljanju svakodnevnih obaveza, a u tome važnu ulogu imamo upravo mi odrasli - roditelji, učitelji i ostali uključeni u odgoj i obrazovanje djece i mladih. Dakle učenje djece i mladih o nošenju s neuspjehom, ali i uspjehom, može biti važan temelj za suočavanje sa situacijama u kojima će se potencijalno zateći kasnije tijekom života', objašnjava psiholog.

Važno je, dodaje, da mladi dobiju jasnu poruku kako smo mi sami ti koji svojim trudom, radom i upornošću možemo u velikoj mjeri odrediti kakav ćemo uspjeh postići.

'Naravno, uz to je izrazito bitno ne a priori kažnjavati neuspjeh, imajući u vidu djetetove mogućnosti, odnosno sposobnosti, kapacitet i uvjete u kojima odrasta. Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete, no uz dobru suradnju sa školom, u vidu komunikacije s nastavnicima i stručnim suradnicima, može steći širu sliku o tome što kod svog djeteta može smatrati uspjehom, a što neuspjehom, te shodno tome prikladno ga nagraditi ili mu na određeni vremenski period ukinuti neku privilegiju (poput igranja videoigrica ili vremena provedenog na nekom elektroničkom uređaju)', savjetuje Prijatelj.

Važnost uspostavljanja rutine i radnih navika

Često znamo od roditelja čuti da nisu zadovoljni ocjenama svoje djece zbog toga što 'ne žele učiti', 'sve im je važnije od škole', 'stalno vise na mobitelima' ili navode druge slične razloge kojima pokušavaju sebi i drugima objasniti izostanak uspjeha.

'Potaknuo bih roditelje da u situaciji kontinuiranog izostanka uspjeha, uz sumnju na postojanje određenog problema, u konzultaciji s nastavnicima ili stručnim suradnicima u školi, odluče potražiti pomoć vanjskog stručnjaka poput psihologa, socijalnog pedagoga ili logopeda te provjere radi li se o nekoj poteškoći učenja, pažnje, čitanja, pisanja, računanja ili možda postoji određeni problem u ponašanju, doživljavanju, prilagodbi i slično, a s obzirom na to da sve navedeno može biti jedan od razloga u pozadini slabijeg školskog uspjeha. Uz jasniju sliku o djetetovom cjelokupnom stanju moći će se promjenom pristupa i preporukom školi olakšati djetetu oni aspekti u kojima iskazuje određenu poteškoću', kaže stručnjak.

Isto tako, ranije navedeni razlozi koje roditelji nerijetko navode prilikom objašnjavanja neuspjeha svoje djece mogu biti podsjetnik na važnost uspostavljanja rutine, ali i radnih navika kod djece od njihove rane dobi.

'Konkretan raspored i jasno uspostavljena rutina koja se sastoji od obaveza i dužnosti, ali i vremena koje dijete može provesti u dobi primjerenim aktivnostima po svom izboru, postaju obrazac kojim će se koristiti i kasnije tijekom osnovne i srednje škole. No ipak, zapitajmo se koliko se danas mi odrasli uopće sjećamo (ne)uspjeha na raznoraznim provjerama znanja. Premda su nam poneka ostala urezana u sjećanje, s određenim vremenskim odmakom više pamtimo bezbrižnost tog razvojnog perioda kroz prijateljstva te prve ljubavi, kao i osjećaje povezane s njima. Pritom zbog obrazovnog sustava u kojem se djeca školuju ne treba pretjerano umanjivati važnost ocjena, jer su one doista važne za upis željene srednje škole ili nastavka obrazovanja na odabranom fakultetu. Također, smatram da je potrebno dodatno naglašavati važnost psihičkog zdravlja djece i mladih kao dijela njihovog cjelokupnog zdravog rasta i razvoja', mišljenja je psiholog.

Slabiji uspjeh na nekoj provjeri, upozorava, ne mora uvijek biti ogledalo samo naučenog gradiva, već zbir raznih individualnih (npr. dekoncentriranost, strah, pospanost i sl.) ili kontekstualnih čimbenika (npr. okolinska buka, nejasni kriteriji ili upute i sl.) povezanih s djetetom.

Bitka za prosjek 5,0

Što se tiče aktualnog trenda trčanja za prosjekom 5,0, psiholog kaže da je vrlo stresan i u konačnici - štetan.

''Pet nula' može biti izrazito opterećujući trend za djecu i njihovo psihičko zdravlje, naročito ako je rezultat očekivanja i aspiracija djetetu važnih odraslih osoba iz njegove uže okoline. Guranje prosjeka 5,0 možemo primjerice percipirati kao veliki kamen koji neka djeca poput Sizifa guraju uz brijeg. Ne može se i ne smije očekivati da djeca takav teret sama nose na svojim leđima jer to može dovesti do povećane količine stresa, tjeskobe, depresivnosti, povlačenja i drugih indikatora psihičkog zdravlja. S djecom je potrebno na njima razumljiv način komunicirati o međusobnim očekivanjima, ali važno je da prije toga sami promislimo o svojim očekivanjima školskog uspjeha naše djece i budemo oprezni da pritom ne dajemo prednost svojim interesima, ambicijama i željama', smatra psiholog.

Dakle dijete koje dobije jasnu informaciju da ga vidimo, volimo i cijenimo, bez obzira na njegov školski ili drugi uspjeh, neće se konstantno truditi pridobiti našu pažnju, ljubav i poštovanje na način da gura prosjek 5,0, dodaje.

'Takvu informaciju važno je dovoljno rano prezentirati djetetu kako ono ne bi na temelju naših reakcija zaključilo suprotno. Pritom je izrazito bitno ne zaboraviti pohvaliti djetetov uspjeh kao nešto što je dobro i korisno, ali na način da ono pritom ne doživi tu informaciju kao da ga zbog postignutog uspjeha ili pak zbog njegovog izostanka više ili manje volimo, cijenimo ili poštujemo. Stoga je potrebno biti oprezan prilikom izražavanja ponosa na djetetov uspjeh i ne izjednačavati ga s našom pažnjom, ljubavi ili poštovanjem prema djetetu', objašnjava on.

U razgovoru s djecom i mladima o školskom uspjehu nerijetko se, dodaje, između redova da iščitati odgovor na pitanje: 'Kome je važan prosjek 5,0 - meni ili nekom drugom?'

'Premda se mladi inicijalno uglavnom izjašnjavaju da žele imati što bolji uspjeh kako bi upisali željenu srednju školu ili fakultet, u kasnijim fazama savjetovanja ili psihoterapije neki se znaju povjeriti kako im je bliska osoba iz njihove okoline, do čijeg im je mišljenja stalo, gotovo uvijek iz dobre namjere, dala do znanja kako bi za njih bilo dobro da upišu određeni fakultet ili da je određena srednja škola na dobrom glasu jer kvalitetno priprema svoje učenike za državnu maturu. Ipak, teško je generalizirati o tome kome su ocjene važnije - djeci ili njihovim roditeljima - no istraživanja ukazuju na to da ona djeca čiji su roditelji više uključeni u njihovo školovanje ujedno imaju bolje ocjene i lakšu prilagodbu na školu. Isto tako, djeca roditelja s visokim očekivanjima često imaju veći školski uspjeh', rekao je.

Djeca formiraju svoje vrijednosti na temelju onih koje imaju njihovi roditelji

Unatoč tome, smatra psiholog, veći školski uspjeh ne treba izjednačavati s djetetovom dobrobiti.

'Naime neka istraživanja pokazuju da su visoka roditeljska očekivanja povezana s većim problemima na planu psihičkog zdravlja (poput izrazito povećanih razina stresa ili tjeskobe) kod djece i s tendencijom razvoja perfekcionizma, što može imati nekolicinu negativnih učinaka po mlade. Naime niti roditeljima u ovoj situaciji nije lako jer većina želi najbolje svojoj djeci, ali često nisu u potpunosti svjesni toga da im svojim postupcima ponekad to zapravo ne čine. Dakle mogli bismo reći da je tanka linija koja dijeli stimuliranje djece za postignuće i nerealnih roditeljskih očekivanja koja mogu imati negativan učinak na njihov kognitivni i socio-emocionalni razvoj. Stoga je od velike važnosti dati informaciju o negativnom učinku njihovih mogućih visokih očekivanja, ali im ujedno pružiti neke konkretne smjernice koje bi im olakšale i pomogle u postavljanju realnih očekivanja te stimulaciji djece za neko postignuće.

Neuspjeh uglavnom teže podnose ona djeca čiji roditelji ili neke druge djeci bliske osobe imaju visoka očekivanja od njih.

'Djeca će formirati svoje vrijednosti na temelju onih koje imaju njihovi roditelji, što ima ključnu ulogu u njihovom razvoju. Dakle djeca oblikuju prioritete, očekivanja i uvjerenja po uzoru na sebi najbliže osobe u životu. Visoka očekivanja stoga mogu djeci stvoriti kontinuiran osjećaj pritiska i zabrinutosti, a u situacijama slabijeg uspjeha dovesti do osjećaja da nisu dovoljno dobri', kaže psiholog.

U takvim situacijama straha djeca se mogu pronaći u začaranom krugu, u kojem im upravo zabrinutost i intenzivan osjećaj straha mogu smanjiti postignuće.

'U tim slučajevima mladi se mogu okrenuti varanju ili prepisivanju na ispitima te čak korištenju određenih lijekova ili stimulansa kako bi ostvarili ili zadržali očekivani uspjeh, što može dovesti i do određenih problema u ponašanju, ali i negativno utjecati na njihove socijalne odnose. Što se tiče loših ocjena, one mogu biti objektivan pokazatelj određenih poteškoća u kognitivnom ili socio-emocionalnom razvoju, što bi svakako bilo dobro isključiti prije razmatranja daljnjih koraka ili postupaka', kaže psiholog.

Važnost uključenosti roditelja

No u slučaju postojanja određenih poteškoća, dodaje, važno je omogućiti individualizaciju ili prilagodbu programa djetetovim kapacitetima i mogućnostima.

'S druge strane, ako dijete kontinuirano odbija izvršavati školske obaveze, što dovodi do nedovoljnih ocjena, poželjno je uz podršku stručnjaka doći do rješenja kojima bi se adekvatno motiviralo i stimuliralo na rad, uz ukidanje određenih povlastica koje ima ili pak prigodnim nagrađivanjem nakon postignutog uspjeha. Premda se ponekad to roditeljima čini izrazito teško, važno je biti dosljedan i jasno dati do znanja zbog čega mu je ukinuta neka privilegija ili povlastica, ali i objasniti način na koji je može ponovno steći ili vratiti. Dakle to nam je još jedan pokazatelj kako je adekvatna uključenost roditelja ključna u ostvarivanju djetetovih potencijala', ističe psiholog.

No ako smo pak uključeni u djetetovo školovanje isključivo na način da mu dajemo nekonstruktivne kritike, bez ukazivanja na ono što je učinilo pogrešno i ponudimo način na koji bi moglo poboljšati svoj uspjeh, dodaje, onda kod djeteta može doći do pojave intenzivnog osjećaja srama ili straha od neuspjeha, zbog čega možda u budućnosti neće biti iskreno prema svojim roditeljima, a ishodi takvih obrazaca mogu završiti i ozbiljnijim psihičkim poteškoćama poput depresivnosti ili poremećaja u ponašanju.

'Neke se lekcije ipak ne mogu naučiti isključivo u školi - učite djecu empatiji, ljubaznosti, susretljivosti, obzirnosti i brižnosti. Naime istraživanja ukazuju na to da bolji uspjeh postižu ona djeca čiji roditelji drže do prethodno navedenih vrijednosti, više nego do visokih ocjena. Roditelji bi kod djece trebali njegovati želju za učenjem više nego ih poticati da imaju besprijekoran prosjek. Osim roditeljske uključenosti i dosljednosti, važno je da djeca dobiju informaciju što ne čine dobro i kako to mogu ispraviti, a ne da ih se kontinuirano kritizira i posramljuje bez podrške ili pomoći u onome što im ne ide', savjetuje psiholog.

Neku djecu je ipak potrebno više poticati na samostalnost

Osim ranije navedenih vrijednosti, objašnjava, poticanje suosjećanja kod djece pokazalo se važnijim nego poticanje uspjeha pod svaku cijenu.

'Navedeno djeca najlakše mogu usvojiti ako im bliske osobe, a najčešće roditelji, svojim primjerom budu model ponašanja koje žele prenijeti, a to se najlakše postiže ako je ono što govorimo konzistentno našim stavovima i postupcima. Brojna istraživanja ukazuju na važnost roditeljske uključenosti u ishod i uspjeh djece u školi. Naime kroz pomoć u učenju, pružanje modela u čitanju knjiga, komuniciranje o školskim obavezama i ostalim događanjima u školi te pregledavanje domaćih radova, roditelji mogu stvoriti pozitivnu okolinu za učenje, smanjiti markiranje te poboljšati prilagodbu na školu i socijalne vještine. Ako se s djetetom krene raditi od samog početka njegovog obrazovanja, to može dovesti do značajno boljih školskih ishoda. Svako dijete je specifično i dok je nekima potrebno manje roditeljske uključenosti, drugi će pak imati potrebe za više roditeljskog angažmana', objašnjava psiholog.

Protekom godina, dodaje, djeca koja usvoje rano uspostavljene rutine oko izvršavanja svojih školskih obaveza imat će ujedno konzistentne rezultate.

'Neku djecu je ipak potrebno više poticati na samostalnost, no to je isto tako proces koji se uči, koji se ne događa preko noći i za koji je potrebno imati strpljenja. Takvu djecu ne treba smatrati nesamostalnima jer su njihovi kapaciteti drugačiji od kapaciteta djece koja usvajaju sadržaje s nešto manje roditeljske uključenosti. U svakom slučaju, premda je važno učiti ih i poticati samostalnost, istraživanja pokazuju da su učinci roditeljske neuključenosti izrazito negativni u odnosu na vrlo pozitivne učinke roditeljske uključenosti u ranije istaknute segmente obrazovanja djece. Upravo zato bih potaknuo roditelje na pronalazak njima bliskih i primjerenih načina kojima bi se angažirali u školovanju svoje djece', zaključuje psiholog Prijatelj.