Teorije zavjera nisu izum našega doba, no kako živimo u vrijeme u kojem se informacije šire brže nego ikad prije, ovaj je fenomen sve prisutniji i katkad mu se teško oduprijeti, čemu zasigurno doprinose društvene mreže.

Prema riječima Nikole Ercega, asistenta na Katedri za psihologiju rada na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, teorije zavjera našoj su psihi 'kul' i primamljive zbog različitih razloga.

'Jedna od naših urođenih tendencija je pripisivanje namjere događajima. Intuitivnije nam je zaključiti da u podlozi nekog događaja stoji netko s namjerom, nego da je taj događaj plod nekakvog spleta okolnosti ili slučajnosti. Jedna od glavnih karakteristika teorija zavjera je da se nekim moćnim pojedincima ili grupama pripisuju zle namjere, pa samim time jako dobro pašu našim urođenim psihološkim tendencijama. Na tom tragu, naša intuicija nam nalaže da iza značajnih svjetskih događaja moraju stajati veliki planovi i moćni 'igrači', a ne nekakve trivijalnosti ili odluke 'običnih i malih' ljudi. Tako je velikom broju ljudi 'logičnije' bilo povjerovati da iza pandemije koronavirusa stoji globalna zavjera nekih moćnika (farmaceuta, vojske ili milijardera), nego trivijalnost poput prijenosa sa životinje na čovjeka ili čak slučajne pogreške u nekom laboratoriju', mišljenja je psiholog.

Osim toga, dodaje, teorije zavjera uspješno zadovoljavaju neke od naših temeljnih psiholoških potreba i motiva.

'Jedna od naših snažnih potreba je da imamo osjećaj smisla i kontrole nad našom okolinom i situacijom u kojoj se nalazimo, što je izraženo u novim, neizvjesnim ili opasnim situacijama. Naš um žudi za tim da događaje oko nas poveže u smislenu cjelinu i narativ. Teorije zavjera su u tom smislu baš ono što nam treba u nejasnim i neizvjesnim trenucima - narativ koji popunjava praznine u našem znanju, povezuje stvari u smislenu cjelinu i omogućuje nam da zadržimo osjećaj da razumijemo stvari oko nas i da imamo kontrolu nad situacijom. Osim toga, tu je naša snažna potreba da gradimo i održavamo pozitivnu sliku o sebi samima i grupama kojima pripadamo, što teorije zavjera također dobro ispunjavaju', kaže.

Tko najviše vjeruje u teorije zavjera?

Dodaje i da mnoga istraživanja pokazuju da ljudi koji imaju veću potrebu da budu jedinstveni i drugačiji od drugih više vjeruju u teorije zavjera jer im one omogućavaju osjećaj da imaju posebne informacije nedostupne drugim ljudima, a time i osjećaj posebnosti i samopouzdanja.

'Slično kao što nam omogućavaju održavanje pozitivne slike o sebi, teorije zavjera nam služe za održavanje pozitivne slike o grupama s kojima se identificiramo. Pa će tako ljudi koji vjeruju da je njihova grupa pod prijetnjom neke druge grupe, posebno ako imaju osjećaj da je ta druga grupa moćnija, biti skloni vjerovati u teorije zavjera o toj drugoj grupi. Ukratko, postoji cijeli niz psiholoških karakteristika zbog kojih nam teorije zavjera tako dobro pašu, što je i razlog zbog kojeg su toliko popularne i raširene. Ali iako teorije zavjera dobro pašu nekim psihološkim mehanizmima i potrebama koje svi imamo, nismo im svi jednako skloni', objašnjava psiholog

Postoje značajne individualne razlike, dodaje, u sklonosti teorijama zavjera, a istraživanja pokazuju da postoji relativno visoka pozitivna korelacija između vjerovanja u različite teorije zavjera.

'To znači da će pojedinci koji vjeruju u jednu teoriju zavjere, npr. da se slijetanje na Mjesec nije dogodilo, vjerojatnije vjerovati i u neku drugu, nepovezanu, teoriju zavjere (npr. chemtrails), čak i ako su te teorije međusobno kontradiktorne, npr. ljudi koji se slažu s tvrdnjom da je princeza Diana ubijena vjerojatnije će se složiti s tvrdnjom da je lažirala vlastitu smrt', kaže Erceg.

Dio problema leži baš u činjenici da klikom možemo doći do bezbroj informacija

Iako danas uz nekoliko klikova mišem možemo doći do odgovora na sve što nas zanima na relevantnim mjestima, velik broj ljudi i dalje vjeruje u teorije zavjera.

'Dio problema leži baš u činjenici da klikom možemo doći do bezbroj informacija. Drugim riječima, ljudima je danas nakon nekoliko klikova dostupan cijeli raspon informacija od kojih su neke točne, a neke ne, neke iz vjerodostojnih izvora informacija, a neke iz izrazito kontroverznih i nevjerodostojnih. Dodatan problem lake dostupnosti informacija to je da ćemo bez problema pronaći i odabrati (to je tzv. cherry picking) one koje nam se dobro uklapaju u našu priču i teoriju, a zanemariti one koje joj ne idu u prilog. Osim svega ovoga, problemi današnjice često su komplicirani do te mjere da ni među stručnjacima ne postoji potpuno slaganje o uzrocima i rješenjima (npr. klimatske promjene). Kao što sam rekao, ovo su okolnosti u kojima će procvjetati teorije zavjera koje pružaju 'logična' i psihološki prijemčiva objašnjenja', rekao je Erceg.

Dobar primjer za to je, dodaje, pandemija koronavirusa.

'Od samih početaka pandemije ljudi su dobivali različite informacije o tome odakle se koronavirus uopće stvorio i kako se prenosi, kontradiktorne savjete o tome kako se ponašati, a oni koje smo smatrali autoritetima vrlo brzo su se diskreditirali svojim postupcima ili političkim pripadnostima ili vrlo agresivno napadali i svađali se (npr. Bakić & Lauc vs. Đikić & Rudan). Iako su neke od ovih stvari bile očekivane i logične, jer kako je znanost saznavala nove stvari o virusu, tako su se i teorije i savjeti mijenjali, nažalost su baš ovakve okolnosti udžbenički primjer plodnog tla za razvoj teorija zavjera koje nude konzistentna i primamljiva objašnjenja kompleksnih događaja. Da sumiram, upravo laka dostupnost svih mogućih informacija stvara osjećaj nestabilnosti, nesigurnosti i kontradikcija, a ovaj osjećaj je jako plodno tlo za razvoj i prihvaćanje teorija zavjera', zaključuje psiholog.

Čak i najpametniji među nama nisu imuni na 'šašava' i znanstveno neutemeljena vjerovanja

Generalno, objašnjava, ljudi koji su skloniji analitičkom promišljanju (vole razmišljati o kompleksnim problemima, dugo razmišljaju i traže mnogo informacija prije nego nešto zaključe ili odluče), kao i obrazovaniji pojedinci, manje su skloni vjerovanju u teorije zavjera.

'Ali te korelacije nisu toliko velike, što znači da ćete i među visokoobrazovanim osobama naći one koji vjeruju u različite teorije zavjera. Čak i najpametniji među nama, dobitnici Nobelove nagrade, nisu imuni na 'šašava' i znanstveno neutemeljena vjerovanja. Štoviše, toliko je to često da ih kasnije u životu, nakon što osvoje nagradu, propagiraju pa se to stanje šaljivo naziva Nobelovom bolešću ili nobelitisom. Po meni, glavni razlog zbog kojeg i jako pametni i obrazovani ljudi vjeruju u teorije zavjera leži u tome što je podloga vjerovanjima u teorije zavjera prvenstveno emocionalna i motivacijska. Teorije zavjera pomažu nam da zadovoljimo neke od naših temeljnih motiva i potreba. Motiv da budemo objektivno točni u našim vjerovanjima često nam nije jedini motiv. Tu je npr. motiv da se doživljavamo jedinstvenima i drugačijima u vlastitim i u očima drugih ljudi, zatim motiv da damo smisao i da imamo osjećaj da potpuno razumijemo događaje oko nas, kao i motivi da izgradimo i zadržimo pozitivnu sliku o grupama s kojima se identificiramo te zadobijemo priznanje i poštovanje članova tih grupa', dodaje.

'U slučajevima u kojima recimo ljudima objektivna istina nije jedini motiv, visoke kognitivne sposobnosti i obrazovanje mogu poslužiti osobi da sebi i drugima još kvalitetnije elaborira zašto je ispravna teorija zavjere u koju vjeruje. Tako da, paradoksalno, u nekim slučajevima kognitivne sposobnosti i obrazovanje mogu i osnažiti vjerovanja u 'šašave' stvari', rekao je psiholog.

U posljednje vrijeme preplavljeni smo lažnim vijestima i informacijama te je katkad vrlo teško razlučiti što je istina, a što laž.

'Budući da je danas jeftino, brzo i lako pokrenuti internetski portal koji 'glumi' da je stvaran i vjerodostojan izvor informacija, a da za kreiranje i širenje lažnih vijesti praktički nema sankcija, jasno je zbog čega imamo ovu infodemiju. Naravno, i konzumenti imaju veliku zaslugu u njihovom širenju', mišljenja je psiholog.

Zašto mnogi nasjedaju na fake news?

Prema njegovim riječima, jedna od naših snažnih karakteristika je tzv. pristranost potvrđivanja (engl. confirmation bias) - sklonost da tražimo i prihvaćamo samo one informacije koje su u skladu s našim postojećim uvjerenjima i stavovima, a diskreditiramo sve one koje nam proturječe.

'Zbog toga što su fake news često ideološki snažno obojene ljudi će vrlo rado prihvatiti one koje su u skladu s njihovim uvjerenjima i svjetonazorima, povjerovati u njih i širiti ih. Konačno, ovu našu tendenciju spremno prihvaćaju i algoritmi društvenih mreža, preko kojih se vijesti najviše šire. Kako je njima u financijskom cilju povećati angažiranost ljudi (broj reakcija i dijeljenja), oni će nam spremno servirati upravo ono što nas 'loži', a skriti sve što nas 'ne zanima'. Na ovaj način se stvaraju i tzv. echo chambers, online ekosustavi u kojima su ljudi izloženi samo onim informacijama i argumentima koji im se sviđaju, a nikad ne čuju suprotne, možda čak i kvalitetne informacije i argumente. Ovaj koktel osobne koristi proizvođača vijesti, psihologije konzumenata i financijske koristi društvenih mreža savršen je za procvat infodemije lažnih vijesti, ali prilično toksičan za dobro informiranje, kvalitetnu razmjenu argumenata i racionalno promišljanje o stvarima', objašnjava psiholog.

Prema njegovim riječima, odgovor na pitanje kako pomoći ljudima da prepoznaju lažne vijesti nažalost glasi - teško.

Generalno, objašnjava, istraživanja pokazuju da je bolje pokušati spriječiti nekog da povjeruje u lažne vijesti nego liječiti u smislu naknadnog razuvjeravanja, što im je dugoročno pomoglo da budu znatno bolji u prepoznavanju koje su vijesti lažne, a koje ne, ističe psiholog.

Prema njegovim riječima, studije su pokazale da često ljudi šire netočne informacije na društvenim mrežama zbog brzine i nepažnje, a ne zbog toga što nužno vjeruju u sadržaj vijesti.

'Zbog velikog broja podražaja i informacija na društvenim mrežama naša pažnja je ograničena, pa pažljivije razmišljanje o vjerodostojnosti i točnosti informacija često izostane. To znači da ako nam neka vijest zvuči dobro i intuitivno prija, podijelimo je sa svojim kontaktima. Tu su se vrlo učinkovite pokazale jednostavne intervencije u kojima se ljude podsjeti da prije nego podijele neku informaciju razmisle je li točna', rekao je psiholog.

Jesu li društvene mreže glavni krivac?

Što se tiče utjecaja društvenih mreža, treba reći, dodaje, da su teorije zavjera postojale i bile popularne i prije pojave interneta (primjerice, vrlo popularne teorije o ubojstvu JFK-a, o slijetanju na Mjesec ili čak o vješticama u srednjem vijeku, samo su neki primjeri), prvenstveno zbog svih onih razloga zbog kojih prijaju našim psihološkim karakteristikama.

'Društvene mreže definitivno nisu uzrok nastanka i vjerovanja u teorije zavjera, no definitivno im olakšavaju pristup, kao i njihovo širenje. Čini se da zbog naših karakteristika (pristranost prema potvrđivanju) i svojih karakteristika (algoritmi koji nam serviraju samo ono što želimo vidjeti) često imaju suprotan učinak kad se radi o dostupnosti određenih informacija', rekao je Erceg.

Dodaje da društvene mreže smatra generalno pozitivnom i vrijednom tekovinom, no mišljenja je da je trenutno negativan njihov utjecaj u pogledu teorija zavjera i lažnih vijesti.