Mirjana Krizmanić krajem ove godine objavila je knjigu 'Mala psihološka kuharica', u kojoj je skupljen dio kuharskih znanja brojnih hrvatskih psihologa i psihologinja iz svih krajeva naše zemlje.

Blagdani i hrana su neodvojivi, a kako psihologinja ističe, socijalna uloga hrane drugačija je u različitim društvenim zajednicama.

'Socijalna uloga hrane nije ista u svim društvenim sredinama. Svako društvo ima svoje običaje hranjenja, pa se tako u nekim društvenim zajednicama ljudi hrane samo s članovima obitelji ili prijateljima, a u nekima izvan obitelji samo s poslovnim partnerima ili samo u službenim prilikama', kaže Krizmanić.

Volimo zajednička slavlja s puno hrane

U našim krajevima, dodaje, uobičajeno je sve važnije događaje u životu pojedinca, pa i obitelji, proslaviti zajedničkim blagovanjem.

'Na taj se način kod nas slave i događaji važni za obitelj (npr. krštenje djeteta, vjenčanje, karmine...) i profesionalno važna događanja (npr. napredovanje u poslu). Sažeto rečeno: mi volimo proslaviti sve važne događaje u životu pojedinca i/ili obitelji nekom zajedničkom gozbom, na koju najčešće pozivamo i rođake i prijatelje', rekla je.

Sasvim je jasno to da je hrana na mnogo načina vrlo važna za socijalne interakcije i odnose.

'Hranom se izražava prijateljstvo, pokazuje briga za druge, uz nju se s prijateljima dijele obiteljske radosti i tuge, materijalno obilje ili život u neimaštini. U našem se društvu hrana još uvijek dijeli s drugima u skladu sa složenim ritualima i običajima koji održavaju socijalne vrijednosti i strukture. Iako danas većina stanovništva živi u velikim gradovima, rođaci, prijatelji ili obitelji što ne žive prostorno previše udaljeni jedni od drugih i danas jedni s drugima dijele hranu (primjerice kolače). Tako brojna ponašanja u vezi s prehranom upućuju na socijalne odnose i socijalnu strukturu unutar neke zajednice, a čak se uz različita jela vežu i različita socijalna značenja', kaže Krizmanić.

Za mnoge ljude, dodaje, hrana nema samo kulturalno, socijalno i obiteljsko značenje, nego se neki hrane ili izbjegavaju hranu pod utjecajem psiholoških čimbenika, poput npr. različitih vrsta stresa, religijske pripadnosti ili raspoloženja u kojima se nalaze.

Smatra i kako da je mnogim ljudima hrana utjeha jer su tako navikli.

'Neki ljudi tješe se hranom jer su tako navikli u djetinjstvu ili ranoj mladosti, jer nemaju drugih izvora utjehe osim hrane ili jer im je to najdostupniji izvor utjehe. Što se tiče emocionalnog prejedanja, o tome govorimo kad neka osoba svaki put kad je tužna, zabrinuta, usamljena ili nesretna poseže za hranom i trpa ju u sebe, neovisno o tome je li uopće gladna ili nije. Dakako, postoji i 'emocionalno izgladnjivanje', kad nesretna ili tužna osoba ne može ništa staviti u usta, tj. totalno gubi (na neko vrijeme, dakako) želju za hranom', rekla je.

Emocionalno prejedanje započinje osjećajem tjeskobe, nervoze ili nekim drugim neželjenim osjećajem i kada naučimo kako zamijeniti taj osjećaj drugim, poželjnijim osjećajem, prestat ćemo u većoj mjeri razmišljati o hrani i umanjiti poriv za 'emocionalnim jedenjem'.

U hrani često pronalazimo spas i utočište, a prema nekim studijama, čak više od 40 posto ljudi svakodnevno koristi hranu kako bi promijenili neželjene emocije. Pa ako ste npr. imali težak dan na poslu ili se posvađali sa šefom, partnerom/suprugom, zbog neugodnih emocija u jednom trenutku posegnut ćete prema omiljenoj čokoladi ili nekoj drugoj grickalici.

Kako će se osobe nositi sa stresom u životu, objašnjava Krizmanić, najčešće to ovisi o tome kako su se ranije u životu navikle suočavati s teškoćama i nevoljama.

'Pri tome češće koriste one postupke ili mehanizme suočavanja koji su se pokazali uspješnima, a odbacuju one koji im ranije nisu pomogli. Tako, primjerice, djeca plaču kad su nesretna ili zabrinuta, ali s vremenom shvate da od samog plakanja nema pomoći pa traže druge načine suočavanja s teškoćama', rekla je psihologinja.

Na svoj se način dotaknula i poremećaja u prehrani, što je sve češća boljka suvremenog čovjeka.

'Cilj mi je i bio, kad sam se već uhvatila teme o kuhanju, progovoriti nešto i o poremećajima hranjenja od kojih boluje sve više ljudi. Neki trpaju djecu hranom i ne znaju da im time ne čine uslugu, neki pak ne prepoznaju bulimičara ili anoreksičara u vlastitoj obitelji. Ne tvrdim da je hrana lijek, konačno svaka aktivnost, ako joj se posvetite i ako vas raduje, može pomoći da se opustite, malo odvojite od kakva životnog problema koji vas pritišće, bitno je samo da se dadete u to, fokusirate, da vam zaokupi pozornost. Pa ako perete prozore - radite to precizno, da se sve sjaji. I odmorit ćete psihu. Ako ste deprimirani, jako zabrinuti, najgore je da samo sjedite i vrtite jednu te istu brigu', mišljenja je psihologinja.

A kako se nositi s blagdanskim stresom

Krizmanić smatra da je ključ sretnih blagdana i u pravovremenom planiranju.

'Mnogo prije Božića trebali bismo napraviti popis osoba kojima želimo darovati nešto, pa tada u miru i na vrijeme, još tijekom ugodnih jesenjih dana, sve polako kupiti i pripremiti. Takav nam popis može biti koristan i sljedeće godine jer se nećemo morati mukotrpno prisjećati kome smo što darovali. Korisno je odlučiti i gdje ćemo ili kod koga ćemo proslaviti blagdane, tko će sve biti prisutan, postoji li netko tko nam najčešće ide na živce ili čije nas primjedbe nerviraju... Tada se možemo u miru i unaprijed pomiriti s time da je to neizbježan dio obiteljskog života, koji strpljivo i s humorom treba podnijeti', rekla je.

Kad se pak radi o hrani 'za dušu', onoj koju voli jesti kad je tužna, odnosno dobro raspoložena, Krizmanić kaže kako nema posebnih favorita.

'Uopće ne povezujem hranu sa svojim raspoloženjima. U doba mog odrastanja djeca su morala jesti (i pojesti) sve što su dobila na tanjur i nikakva raspoloženja ili neraspoloženja nisu smjela ni mogla utjecati na to', kaže ona.