Danas često možemo čuti kako se roditelji žale da su pod ogromnim pritiskom uslijed sve više zahtjeva koji su pred njima, poput stalnog razvoženja djece na brojne aktivnosti ili obveza nakon škole, poput zadaća ili učenja s djecom.

Razdoblje roditeljstva ispunjeno je bezbrojnim pozitivnim iskustvima, ali nerijetko je obilježeno i sukobima, nesigurnostima, umorom, stresnim situacijama... Stručnjaci upozoravaju kako taj osjećaj nezadovoljstva i frustracija, dodatno produbljuju i promjene u drugim životnim aspektima poput svakodnevnih poslovnih i obiteljskih obveza.

Nekad se mislilo kako se tzv. roditeljski stres pojavljuje samo u iznimno teškim situacijama (npr. uz tešku bolest ili teškoće djeteta), no psiholozi danas smatraju kako se on javlja i u svakodnevnim roditeljskim situacijama.

Pritisak društva i roditelja se izravno i neizravno prenosi na djecu

'Kad govorimo o roditeljima koji su pod pritiskom zbog previše aktivnosti njihove djece, ipak se prvo sjetim djece koja su na svim tim aktivnostima. Roditeljima se nudi jako puno sadržaja za djecu već u dobi u kojoj to nije ni djetetova potreba ni djetetov najbolji interes. Pritisak društva i roditelja onda se izravno i neizravno prenosi na djecu. Kome roditelji mogu vjerovati? Medijima? Drugim roditeljima djece iz vrtića i škole koje pohađa dijete? Psiholozima, pedagozima? Iskustvima drugih s društvenih mreža? Roditelji su sigurno zbunjeni, a rano uškolavanje i pretrpavanje djece obavezama nije dobro prvenstveno za djecu', objašnjava psihologinja Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

Dodatni izvor pritiska može biti djetetova izjava da mu je 'dosadno', dodaje.

'Često u današnje vrijeme čujem od roditelja da im je takve izjave djece o dosadi zbilja teško tolerirati. Dok opisuju takve situacije, mnogi roditelji kažu da se tada doživljavaju kao 'loši roditelji'. Postavljaju pitanja 'kako da pomognem djetetu da mu ne bude dosadno', 'zašto je njemu/njoj dosadno, a druga djeca imaju razne interese' (iako to pouzdano ne znaju). U vremenu u kojem živimo, okruženi stalnim podražajima i imperativom različitih uspjeha, pomisao da je djetetu dosadno navodi roditelje na sve veće i veće strukturiranje njegova vremena. I eto razloga da se ono dodatno optereti, a time i roditelji. Naravno, tada najviše pati ono najvažnije, a to je odnos između djeteta i roditelja', rekla je.

Koliko god mi odrasli sve više čeznemo za dokolicom i sjećamo se dana u kojima smo je imali, kaže ona, djeci ne ostavljamo priliku za to.

Dosada nije bolest koju treba prevenirati

'Umjesto poticanja prirodnih oblika kretanja, slobodne igre u kojima bi im vršnjaci ili odrasli bili suigrači, maštanja, prljanja u pijesku i istraživanja onoga što živi u travi ili što se krije u bakinom ormaru, u kojem drži marame i torbe, današnja djeca već u ranoj dobi imaju niz aktivnosti i prenatrpan raspored. Nije neobično da djevojčica ili dječak u dobi od četiri ili pet godina imaju nekoliko aktivnosti i to nakon cjelodnevnog boravka u vrtiću. Dosadu mnogi percipiraju kao bolest koju treba prevenirati. A to nije tako. Nestrukturirano vrijeme je prilika da djeca rade ono što vole i da razviju svoje male strasti koje će im biti pokretač kasnije u životu, kao i za to da nauče tolerirati dosadu', smatra psihologinja.

Ako je roditeljima teško jer se osjećaju 'kao robovi', dodaje, važno je da stvari stave u perspektivu i u najmanju ruku za to ne krive svoju djecu.

'Odgovornost je roditelja da kaže 'mislim da je ovo previše' ne samo za dijete, nego i za našu obitelj. Roditelji su ti koji su odgovorni za vodstvo. I ako je djeci dosadno - niste loš roditelj! Odnosi u obitelji su najvažniji, bez obzira kakva je vaša obitelj - ima li vas puno, širite se na bake i djedove ili ste sami s djetetom. Na primjer, čujemo da dijete čiji su roditelji razdvojeni ne može često vidjeti roditelja s kojim ne živi zbog puno aktivnosti u koje je uključeno. Važno je postaviti prioritete, a to su uvijek odnosi između članova obitelji', mišljenja je Bruna Profaca.

Igra je osnovna aktivnost djeteta

Nadalje, djetetova potreba je i druženje s vršnjacima na način na koji to oni žele, dodaje ona.

'Igra je osnovna aktivnost djeteta i to ne samo u predškolskoj dobi. Uz interakcije s obitelji i prijateljima, važna je tjelesna aktivnost. Pri tome ne mislim na organizirani sport, nego na svakodnevnu tjelesnu spontanu aktivnost, igru i kretanje... Ukoliko dijete ima sve što je navedeno, može s roditeljima početi razgovarati o 'slobodnim aktivnostima', uz davanje slobode da je samo izabere. Jer to su slobodne aktivnosti, zar ne? Prije procjene je li dijete ostvarilo ravnotežu dobro bi bilo da roditelji i odrasli koji žive s njime razmisle imaju li oni ravnotežu između različitih obaveza i odnosa s bliskim osobama u svom životu. Prisjetite se imamo li svaki trenutak isplaniran i veselimo li se trenucima bez pritiska te koliko često čeznemo upravo za vremenom bez rasporeda. Možda je potrebno da usporimo prvo mi sami!', objašnjava.

Pokazalo se, dodaje Profaca, kako su djeca preopterećenih roditelja i sama često preopterećena.

'Razmislite o sebi, svojim vrijednostima i prioritetima, kakav ste model djetetu. Nema boljeg modela djeci nego roditelji koji imaju i vrijeme u kojem su posvećeni radu, ali imaju i 'svoje' vrijeme te ljude oko sebe s kojima žele biti, a među njima su i njihova djeca. Biti pored djeteta ne znači uvijek i biti s djetetom. Stalni odlasci iz jednog mjesta na drugo i žurba stvaraju pritisak. Naravno da možemo razgovarati s djetetom i u autu i u autobusu te na putu do kuće ili dućana. Ali potrebno je vrijeme da dijete i odrasla osoba zaista budu zajedno. Dijete treba prisutnost i dostupnost odrasle osobe, roditelja. Da bismo pokazali interes za njega, da bismo razvili povjerenje u odnosu, važno je da budemo s djetetom u vremenu u kojem nema vanjskog pritiska, u kojem se naizgled ništa ne događa i koje nije pretrpano aktivnostima. Čula sam mamu koja kaže da njeno dijete u tjednu ima četiri aktivnosti u pet dana i još susrete s roditeljem s kojim ne živi. Dijete pokazuje frustraciju, ljutnju, umor i onda odrasli olako zaključuju da je to zbog toga što mora ići drugom roditelju. Na poticaj da smanji broj aktivnosti majka me začuđeno pogledala i rekla: 'Ali što će onda raditi?'', rekla je psihologinja.

Izuzetno je važno vrijeme u kojem su roditelj i dijete prisutni jedno za drugo

Dodaje kako trenuci mira s malim razgovorima o velikim ili malim dječjim mukama i radostima, razmjenom osjećaja i dojmova, pričanjem priča iz roditeljeva djetinjstva - to je vrijeme koje se ne može lako kasnije nadoknaditi.

'Izuzetno je važno vrijeme u kojem su roditelj i dijete prisutni jedno za drugo. Često vidim u vrijeme darivanja englesku frazu na društvenim mrežama Your children need your presence, more than your presents – Vaše dijete treba vašu prisutnost više nego vaše darove. Dobro je razmisliti kako je to kod nas! Nedostatak vremena za sebe može zaista biti izvor nezadovoljstva i djelovati na sve odnose - i s partnerom/partnericom i s djecom. Bez obzira žive li djeca s roditeljima koji su zajedno ili su razdvojeni, oni uče gledajući odrasle kako se odnose prema sebi, kako se ponašaju jedni prema drugima i društvu u kojem žive', rekla je.

Uz pritisak svakodnevnog života i obaveza te često pod pritiskom zadovoljenja djetetovih želja, ističe, možemo zaboraviti svoje potrebe i to im postaje loš model.

'Često govorimo kako valja razdvojiti djetetove želje od potreba. Roditelj se u zadovoljavanju djetetovih želja može pogubiti i zaboraviti ne samo na njegove stvarne potrebe, već i na svoje. A jedna od djetetovih vrlo važnih potreba je da ima odrasle koji su za njega 'sigurno mjesto' - to su odrasli koji se poštuju i uvažavaju jedni druge', rekla je Profaca.

Život nije holivudski film

Važno je da se roditelji, koliko mogu, smatra ona, brinu i o vlastitim potrebama u odnosima s partnerom/partnericom, a to nije uvijek lako.

'Kao i u stvaranju vremena s djetetom, tako je i s vremenom za roditeljski par. Ukoliko ga nema, odnosi se ne mogu ostvariti. Komunikacija među partnerima o tome što želimo može to ipak olakšati, a dvije odrasle osobe dijele odgovornost za njihovo zajedničko vrijeme i odnos. U nekim fazama roditeljstva, koje su jako intenzivne i mogu nas opteretiti, jačanje partnerskog odnosa može biti i to da podijelimo koliko je teško to što nemamo vremena reći jedno drugom da si nedostajemo, čak i ako to znači da se neko vrijeme ništa neće promijeniti. Kad govorimo o uzimanju vremena za odnos, često imamo u glavi idealiziranu sliku iz američkih filmova kada dadilja dođe, a par ode na večeru i u kino. Život nije holivudski film. Zajedničko kuhanje ručka ili kratka šetnja isto se računaju', kazala je psihologinja.

Ako se ne nađu odmah zajedno na istom putu, pomaže kad jedno počne o tome razgovarati s drugim, da otkrije (možda iznova) nešto o sebi u paru te hrabro izrazi svoju potrebu da jedno drugo shvate ozbiljno.

Stres, objašnjava ona, ovisi o procjeni pojedinca koliko su mu neke okolnosti uznemirujuće, o karakteristikama osobe i podršci koju ima pojedinac.

'Međutim, kao što često govorimo o stresu na poslu ili u nekim drugim okolnostima, i obiteljske okolnosti mogu biti izvor stresa. Obiteljski stres tako nastaje uslijed kumulativnog učinka različitih životnih događaja, ekonomskih teškoća, promjena radnog statusa, nezaposlenosti, bračnih problema, gubitaka i dr. Kad govorimo o roditeljstvu, danas priznajemo i prepoznajemo i roditeljski stres, tj. uznemirujuću psihološku reakciju na zahtjeve roditeljstva, negativan odnos prema sebi i djetetu i/ili djeci, koji se direktno pripisuje zahtjevima roditeljstva. Psiholozi mu posebnu važnost pridaju zato što se pokazalo da je roditeljski stres povezan s neadekvatnim roditeljskim ponašanjem, a neadekvatno roditeljstvo povezano je s lošom prilagodbom djeteta i smanjenom dobrobiti djeteta. U prvim istraživanjima češće su razmatrali roditeljski stres kod roditelja pod nekim rizikom, kod onih u specifičnim socijalnim i ekonomskim uvjetima i sl. Međutim unatrag dvadesetak godina izražen je interes za tzv. normalni roditeljski stres (u svakodnevnim situacijama) i to kod oba roditelja', rekla je psihologinja.

Kako se nositi sa stresom?

Prepoznavanje roditeljskog stresa, kaže ona, unijelo je drukčiji pristup u razgovorima s roditeljima o njihovim postupcima prema djetetu.

'Nije dovoljno razgovarati o tome što roditelji rade, već i koliko im je teško ili uznemirujuće, kako doživljavaju sebe u roditeljskoj ulozi. Kao i u drugim stresnim okolnostima, pomaže ukoliko osoba ima osjećaj da može kontrolirati situaciju u kojoj živi, tj. da ishod ovisi o njoj te ukoliko ima podršku. Roditelju pod stresom treba vrijeme u kojem će moći brinuti o sebi te podrška i osjećaj da ga drugi razumiju. Kao i u drugim stresnim okolnostima, pomaže opuštanje na način koji odgovara pojedinoj osobi, poticanje načina suočavanja koje imamo od ranije, ali i učenje novih vještina i strategija', rekla je.

Bitna je podrška obitelji i prijatelja

Važno je potražiti podršku u svom bliskom krugu (obitelj, prijatelji), dodaje ona, a ukoliko treba - i pomoć stručnjaka.

'Najviše će im pomoći ako kroz podršku dobivaju i uvažavanje njihovih specifičnosti, ali i specifičnosti njihovog djeteta, kao jedinstvenih osoba. Važno je da ne zaboravimo da ono što je nama stresno ne treba biti i drugima – svatko ima svoju procjenu važnosti i značenja pojedinog izvora stresa. A upravo to otežava svakodnevnu komunikaciju, ukoliko podrazumijevamo da nas muče iste brige ili umanjujemo tuđe zato što nama ne predstavljaju problem. Tu je razlika između prirodnih i profesionalnih pomagača', ističe psihologinja.

Podrška je najvažnija u obiteljima u kojima roditelji doživljavaju intenzivan stres, bilo zbog svojih, bilo djetetovih karakteristika.

'Podrška može prevenirati teškoće u odnosu s djetetom i ublažiti roditeljski stres u situaciji općeg stresa. Zato razmislite tko i što vam inače pomaže kad imate neki problem, u kojim se situacijama osjećate dobro i to primijenite. Možda iz tih starih načina nastanu i neki novi', savjetuje ona.