Mnoge roditelje jako brinu svađe između djece, a iako ti snažni sukobi mogu imati negativne posljedice, treba znati i kako im ove svađe pružaju način na koji se naučiti kompromisima, mirenju, nuđenju i prihvaćanju isprike i emocionalnoj kontroli, što su svakako vrijedne vještine za daljnji život, objašnjava psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Zagreba Swea Jelić Tuščić.

Najvažniji su razlozi, objašnjava ona, natjecanja među djecom želja za što više roditeljske ljubavi, pozornosti i priznanja. Umjerene razine sukoba među braćom i sestrama pozitivan su znak da je svako dijete sposobno i osjeća se dovoljno sigurno izraziti vlastite želje i potrebe.

Jedinstvena vrsta odnosa koji stvaraju braće i sestre

'Najviše natjecanja i sukoba možemo primijetiti kod djece bliske dobi i djece istog spola. Baš zato što imaju puno dodirnih točaka, sličnih potreba i zajedničkih interesa, mogu se najbolje slagati i biti najveći rivali u istom trenutku. Natjecanje među braćom i sestrama obično doseže svoj vrhunac između 10. i 15. godine. Iako se vaša djeca sada tuku i čupaju za kosu češće nego biste vi to voljeli, imaju dobre šanse da će se jednog dana dobro slagati. Također, kada vidite da su se vaša djeca urotila protiv vas ili jedno drugome čuvaju leđa, radujte se jer time jačaju međusoban odnos i stvaraju tu posebnu vezu koju imaju samo braća i sestre', kaže psihologinja.

Vrsta odnosa koji stvaraju braća i sestre jedinstvena je i nije poput ijednog drugog odnosa koje dijete ima prilike graditi, dodaje.

'Odnos s braćom i sestrama oblikuje cjelokupan razvoj djeteta, a osim što nas kroz brojne svakodnevne interakcije oblikuje kao osobe, utječe na razinu mentalnog zdravlja. Djeca, a kasnije i odrasli koji imaju podržavajuće odnose s braćom i sestrama, imaju veći osjećaj sigurnosti u životu i lakše podnose gubitke, a novija istraživanja pokazuju kako postojanje mlađe sestre čini osobitu dobrobit dječacima, čineći ih manje sklonima razvijanju agresivnih i delikventnih ponašanja', kaže ona.

Mnoge roditelji brinu stalni sukobi njihove djece, no važno je znati da oni, ukoliko nisu ozbiljni do mjere da se djeca povrjeđuju ili se osjećaju nesretnima u navedenom odnosu, imaju i svojih dobrih strana, mišljenja je.

'Rivalitet među braćom i sestrama, kao i svakodnevni sukobi, pružaju djeci priliku da se u sigurnoj okolini nauče kompromisima, mirenju, emocionalnoj samokontroli te pružanju isprika i oprosta', rekla je psihologinja Swea Jelić Tuščić.

Roditelji ne bi trebali utvrđivati krivnju

Važno je poticati bliskost, dodaje, jer će taj odnos kasnije biti izvor emocionalne i socijalne podrške djetetu.

'Poznato je to da je jedan od glavnih uzroka rivaliteta među braćom i sestrama borba za roditeljsku ljubav, pozornost, samo njima posvećeno vrijeme. Kad tako postavimo stvari, vidimo da roditelji itekako mogu doprinijeti boljem ili lošijem odnosu među djecom', kaže ona.

Roditelji ne bi trebali upasti u zamku i biti oni koji u sukobima traže krivca jer onda ulazimo u borbu moći s djecom, koje uopće ne bi trebalo biti, te od djece čujemo 'On je prvi počeo', 'Zašto ja idem u kaznu kad...' i zapravo podgrijavamo njihov sukob.

'Usmjerite se na rješenja i postizanje kompromisa radije nego na utvrđivanje krivnje. Od takvog je ponašanja puno korisnije to da cijela obitelj sudjeluje u stvaranju obiteljskih pravila ponašanja, ali i dogovorenih načina reagiranja u zahtjevnim situacijama. Sva djeca moraju znati koja su ponašanja prihvatljiva i koja ne te koje su posljedice ponašanja što ih odabiru činiti, bez obzira na ono što je napravilo drugo dijete', rekla je.

Od samih je pravila još važnija dosljednost kojom ih provodimo.

'Djeca uvijek moraju znati na koji se način očekuje da reagiraju, primjerice, kad te braco udari - ne smiješ mu vratiti, nego traži pomoć mame i sl. Kad se sukob dogodi, ako ga djeca nikako ne uspijevaju riješiti, onda se naprosto okrenemo ranije poznatim pravilima. Možemo reći djetetu: 'Znam da te on prvi udario, ali znaš da nije dopušteno udarati, pa si i ti u tome pogriješila'', objašnjava ona.

Ono što je bitno u roditeljskom postupanju je doživljavati svako dijete različitim od braće i sestara.

'Ne možemo se i ne trebamo prema svakom djetetu ponašati jednako jer je svako dijete različito, ali trebali bismo zato dobro poznavati svoju djecu kako bismo zadovoljili istinske potrebe svakog od njih. Neko dijete češće treba priznanje, dok drugo niti ne primijeti kad ga pohvalimo niti je usmjereno na sliku o sebi, neko dijete pak treba više ohrabrivanja, neko više mira…', navodi psihologinja.

'Obično je najteže djeci koja su drugačija temperamentom ili interesima od roditelja ili braće i sestara (primjerice cijela je obitelj vrlo aktivna, a jedno dijete voli rutinu i mirne aktivnosti). Potrebno je tada imati na umu potrebe tog djeteta i dati prostora i onome što njemu odgovara', dodaje Jelić Tuščić.

Ne uspoređujte djecu

Najopasnije što roditelji mogu činiti, iako to rade u najboljoj namjeri, kaže, uspoređivati je svoju djecu.

'Iako se roditelji nadaju kako će ih time potaknuti na promjenu ponašanja, govoreći im da se ugledaju na brata ili sestru, realnije je da će ih time povrijediti i da će dijete stvoriti sliku da roditelji više cijene drugo dijete. Osobito su mala djeca vrlo egocentrična u mišljenju te brzo pomisle kako mala i tata vole više brata od njih, jer tako doživljavaju stalne usporedbe', kaže.

O različitostima među djecom ne treba govoriti pred drugima jer to djecu posramljuje, a osobito ih se ne smije kritizirati pred drugima jer to kod njih dovodi do osjećaja srama, vrlo neugodne, ali i destruktivne, pa time i nepoželjne emocije, upozorava ona.

'Dopustite djeci da vam se povjere, slušajte ih. Imaju pravo da ih živciraju braća i sestre, ali važno je da to pokažu na prihvatljiv način. Ako vam se požale, pokažite razumijevanje i nije nužno da odmah nalazite rješenje. Problem je manji čim o njemu s nekim popričamo, a ako im pritom pružimo razumijevanje i suosjećanje, djeca su definitivno na dobitku. Svako dijete trebalo bi imati mira i vrijeme za sebe, ali i vrijeme nasamo sa svakim od roditelja ponaosob. Za to je ponekad potrebno mnogo truda i dodatne praktične podrške, ali djeci je to bitno jer im pokazuje da su vam baš oni, sami za sebe, jako važni te da ste učinili velik trud kako biste bili nasamo s njima. Ima li ljepše poruke ljubavi? Također, kad god primijetite pozitivno ponašanje ili njihovu bliskost, pohvalite ih i izrazite zadovoljstvo viđenim. Potičite druženja i maženja te stvarajte zajednička iskustva i obiteljske običaje. Većina braće i sestara ostaje povezana do odrasle dobi i doživotan su si izvor emocionalne i socijalne podrške. Ima i braće i sestara koji se udalje ili posve izgube kontakt, no to je rjeđi slučaj', rekla je psihologinja.

Proučavanjem različitih obitelji, kaže Jelić Tuščić, stručnjaci koji rade s obiteljima ustanovili su neke ustaljene obrasce koji ne moraju biti pravilo, ali su dovoljno česti da bismo ih mogli izdvojiti kao tipične vezano uz redoslijed rođenja.

Kako redoslijed rođenja na utječe na karakter osobe

'Čini se kako su prvorođena djeca, kao i jedinci, samostalnija, ambicioznija te postižu višu razinu akademske stručnosti, a u ranoj dobi imaju i razvijeniji rječnik. To se objašnjava nepodijeljenom roditeljskom pažnjom, vremenom i drugim resursima koje roditelji ulažu u dijete. Katkad starija djeca mogu biti anksioznija jer su i roditelji više zabrinuti s prvim djetetom i često izraženog zaštitničkog stava, dok su sa sljedećim djetetom sve opušteniji i fleksibilnijeg roditeljskog stila', kaže psihologinja.

Svako sljedeće dijete, iako dobiva 'manje' od roditelja, dodaje, ima brata ili sestru koji nadomještaju ono što roditelji ne mogu ponuditi, pa je tako uočeno kako mlađa djeca brže prohodaju ili progovore pod utjecajem i uz pomoć starijeg brata ili sestre.

'Mnogo vremena provedenog u igri s braćom doprinosi većoj maštovitosti, kreativnosti, upravljanju osjećajima, samokontroli te učenju rješavanja sukoba. Upravo su zato mlađa djeca u obitelji bolja u timskom radu te u rješavanju konflikata nego prvorođenci ili jedinci. Najmlađa djeca ponekad se uslijed puno pažnje mogu doimati razmaženima, ali to ovisi o dinamici i pravilima koja ima obitelj te im je nerijetko dodijeljen status 'ljubimca', što drugoj djeci može teško pasti i što treba izbjegavati. Svako je dijete potrebno vidjeti kao osobu za sebe i naglašavati njegove posebnosti', naglašava psihologinja Swea Jelić Tuščić.