Većina roditelja čije je dijete zaigrano, brbljavo, živahno te voli biti u pokretu sigurno se zapitala je li ono hiperaktivno, odnosno ima li teškoće pažnje, objašnjava socijalna pedagoginja Dora Kralj iz Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Zagreba.

Bitno je naglasiti da i kada su kod djeteta prisutna određena ponašanja, to još uvijek ne znači da je ono hiperaktivno te je važno pripaziti jesu li navedena ponašanja izraženija u odnosu na očekivano za djetetovu dob i razvojni stupanj te narušavaju li značajno njegovo funkcioniranje u barem dvije sredine (obitelj, škola...) u periodu od najmanje šest mjeseci, upozorava ona.

'Potrebno je uzeti u obzir i to da ponašanje djece s ADHD-om, poput stalnog vrpoljenja, motoričkog nemira, stalne potrebe za kretanjem kada se od njih očekuje da sjede, kada trče, skaču ili se penju u situacijama u kojima to nije prikladno, spomenimo neke simptome, može imati i neke druge uzroke, što je pokazalo i iskustvo iz prakse, kao naprimjer to da je dijete već po temperamentu nemirnije, dosadno mu je, u nekoj je stresnoj ili njemu prezahtjevnoj situaciji, šire je postavljenih odgojnih granica, možda je prekinuto u njemu važnoj aktivnosti ili se pak radi o teškoćama iz nekog drugog spektra. Da bi se utvrdilo radi li se kod djeteta doista o ADHD-u, potrebna je multidisciplinarna obrada koja uključuje dječjeg psihijatra, psihologa, socijalnog pedagoga/rehabilitatora/logopeda i neuropedijatra', rekla je za tportal Kralj.

Što je zapravo ADHD, a što ADD?

ADHD (Attention Deficit/Hiperactivity Disorder, odnosno deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj), kod nas poznat i kao hiperkinetski poremećaj, neurorazvojni je, biološki uvjetovan poremećaj koji karakteriziraju hiperaktivnost, impulzivnost i nedostatak pažnje, objašnjava.

'Skupu ponašanja danas poznatih kao ADHD kroz povijest se mijenjao okvir promatranja te naziv, od minimalne cerebralne disfunkcije, poremećaja pažnje s i bez hiperaktivnosti (ADD with and without hyperactivity), pa do današnjeg naziva. Ovisno o skupini simptoma koja je najizraženija, možemo razlikovati tri kliničke slike tog poremećaja: klinička slika s naglašenom nepažnjom (spominjano i kao ADD/poremećaj deficita pažnje), klinička slika s naglašenom hiperaktivnošću/impulzivnošću te kombinirana klinička slika (nepažnja, hiperaktivnost, impulzivnost). Važno je znati da to nije faza koju će dijete prerasti, niti se dijete na taj način ponaša namjerno te da to nije uzrokovano neuspjehom roditelja u odgoju', kaže.

Važno je potražiti stručnu pomoć

Djeca s ADHD-om stalno se vrpolje, dodaje socijalna pedagoginja, često tresu nogama i rukama, motorički su nemirna, stalno su u pokretu 'kao da ih pokreće motor', imaju potrebu kretati se kada se od njih očekuje da sjede te trče, skaču ili se penju u situacijama u kojima to nije prikladno, rade nepažljive pogreške, teško se organiziraju, djeluju kao da ne slušaju i kada im se direktno obraća, sve im lako odvuče pažnju, teško održavaju pažnju u pisanju zadaća ili u igri, često gube/zaboravljaju stvari, odsutni su mislima pa često ne prate upute, učestalo mijenjaju aktivnosti, burno emotivno reagiraju, upadaju u riječ, odnosno prekidaju druge, reagiraju prije nego što razmisle uz otežano predviđanje posljedica, teško čekaju svoj red, otežano prate pravila igre, teško dovršavaju aktivnosti i zadatke, sporije usvajaju novo gradivo te lako zaboravljaju zadatke i aktivnosti.

'Iako je kod neke djece utvrđen i ranije, ADHD se najčešće utvrđuje polaskom u školu (pa i kasnije), kada su navedena ponašanja uočljivija s obzirom na pojačane zahtjeve strukturirane školske sredine. No roditelji djece s ADHD-om često navode da su već kao bebe malo spavala, bila izrazito razdražljiva, dugotrajno i bez razloga plakala, rano su prohodala uz jaču nespretnost te da su i prije škole teško sjedila na jednom mjestu, stalno su bila u pokretu i često mijenjala aktivnosti, bila impulzivna, nepredvidljivo se ponašala, otežano samostalno oblačila, prekidala su druge, nisu slušala odgajatelje, otežano su pratila i roditeljske upute...', opisuje.

Ukoliko su kod djeteta prisutna ranije opisana ponašanja, važno je da roditelji potraže pomoć stručnjaka kako bi se utvrdilo radi li se o ADHD-u i djetetu osigura adekvatna podrška te da ne bude doživljeno kao 'neposlušno', pogotovo jer se posljedično mogu javiti i prateće teškoće kao što su nisko samopoštovanje, emocionalne teškoće, smetnje ponašanja, teškoće učenja i poteškoće u socijalnim odnosima, naglašava pedagoginja Kralj.