Comino je u studiji prikupila podatke o 416 djece u dobi između četiri i 18 godina te usporedila ponašanje potomaka razvedenih roditelja (njih 214) s onim potomstva roditelja u braku (202), prenosi u srijedu portal Newsroom America.

Rezultati pokazuju da nema razloga da problemi djeteta razvedenih roditelja budu veći od onih koje može imati dijete čiji su roditelji u braku, sve dok se roditelji pozitivno prilagođavaju na njihovu novu situaciju.

Drugim riječima, umjesto razvoda samog po sebi, loš i težak brakorazvodni postupak je taj koji može dovesti do dodatnih problema u ponašanju djeteta, ističe Comino u doktorskoj disertaciji pod nazivom 'Diferencijalni profili kod problema u ponašanju potomaka razvedenih i nerazvedenih roditelja'.

Comino pripada istraživačkoj skupini Harremanak sa Sveučilišta UPV/EHU, koja vodi i obrazovni program za roditelje pod nazivom Gurasoak. 'To je program za rad s obiteljima u ranoj fazi razvoda. Rad se obavlja isključivo s roditeljima, ali je cilj promicati veću otpornost u njima samima i kod njihova potomstva', objašnjava Camino. Studija koju je provela za svoju doktorsku disertaciju pruža podatke koji će pridonijeti sličnim programima prevencije.

Uzorak od 416 djece sastavljen je u suradnji s udrugama i institucijama te u slučaju Baskijske autonomne zajednice i s osnovnim i srednjim školama koje su zamoljene da u njemu sudjeluju od 2009. (oko 20 posto njih pristalo sudjelovati u istraživanju).

Ono je uključivalo niz upitnika koje su popunjavali roditelji, tako da su djeca u istraživanju bila po strani. 'Zamoljeni su da daju podatke sociodemografskog tipa. Razvedenim roditeljima uručen je upitnik koji se bavi prilagodbom na razvod ili razdvajanje, a i rastavljeni i oženjeni roditelji dobili su test koji se odnosi na djecu', objašnjava Comino.
Riječ je o tzv. CBCL testu (Child Behaviour Checklist), setu od 13 tema sa 113 načina ponašanja, koji omogućuje uvid u prosjek problema u ponašanju potomstva pomoću roditelja kao ispitanika.

Sindromi poput introvertiranosti, depresije, problema s pozornošću ili delinkventnog ponašanja, neka su od mjerila u toj studiji.

Prema dobivenim rezultatima studije, ipak postoje razlike u prosječnoj psihološkoj dobrobiti potomaka razvedenih i oženjenih roditelja, koje su povoljnije u slučaju potonjih. No, unatoč tome, djeca razvedenih roditelja uglavnom se pojavljuju kao emocionalno dobro prilagođena. Štoviše, dugoročnije se fokus zaokreće: 'Zapravo, potomci razvedenih roditelja u početku pokazuju više problema u ponašanju, ali kada u jednadžbu unesemo prilagodbu roditelja, panorama se mijenja.'

Razvod je ustvari samo problem kada je povezan s drugim rizičnim faktorima kao što su međuroditeljski sukob, neodgovarajući suodnos u roditeljstvu, promjene u dnevnoj rutini djeteta ili psihološki problemi samih roditelja.

Ako su roditelji pozitivno prilagođeni razvodu (ta prilagodba podrazumijeva poticanje pozitivnog konteksta, odgovarajući suodnos roditeljstva i manje problema samih roditelja), potomstvo neće imati više problema u ponašanju od potomstva roditelja u braku.

Potvrda tog odnosa između prilagodbe roditelja i prilagodbe potomaka je ključna u nastojanju da se radom s roditeljima ostvare prednosti, i kod njih samih i kod njihova potomstva, zaključuje u studiji Priscila Comino.