'Ne možete samo iznajmiti Versailles, već započnete duboku vezu', rekao je Simon Porte Jacquemus nakon što se pridružio rijetkom klubu modnih dizajnera koji su predstavili kolekciju na tlu povijesne francuske palače u blizini Pariza. Naime nedavno održana revija naziva Le Chouchou bila je rezultat jednogodišnjih pregovora za ostvarenje Jacquemusova scenarija iz snova: sudionici su gledali paradu jesenskih lookova iz redova krem i bijelih čamaca s veslima. Bio je to prizor koji kao da je stigao ravno iz slikarskog remek-djela.

Uz pozlaćeni dvorac kralja Luja XIV., koji je bio samo detalj u pozadini (i nije čak ni vidljiv na slikovitom prikazu Jacquemusove piste), ova revija bila je vrlo različit pogled na Versailles, viđen kroz objektiv mladog autsajdera. I prikladno, kolekcija nije bila oda najzloglasnijoj stanovnici dvorca Marie Antoinette, poznatoj po rečenici 'Neka jedu kolače', već narodnoj princezi s druge strane kanala, pokojnoj princezi Diani.

Kako je dizajner objasnio nakon revije, chouchou ima više značenja. Može označavati omiljenog kućnog ljubimca ili učenika, prevoditi se kao 'draga' ili označavati skromnu gumicu za kosu, onu klasičnu s nabranim materijalom, kakve su bile hit 90-ih. Upravo je tu gumicu za kosu dizajner imao na umu kada je stvarao ovu kolekciju, prepunu referenci na Dianinu garderobu, od njezinih puf koktel-haljina od tafta do bisernih ogrlica i bijele čipkaste vjenčanice.

Od podstavljenih čipkastih gaćica i pannier suknji do naboranih pepluma na muškarcima i ženama, Jacquemusov pristup bio je ukloniti teške reference na to razdoblje, potpuno ga ogoliti, prije nego što ih pomiješa s jedva prisutnim gornjim dijelovima i dodirima formalnog kroja, prikazu nastojanja sve snažnijeg uključivanja u prigodnu elegantnu odjeću.

U grafičkim točkama i prugama koje su produbile stav kolekcije iz 80-ih, osjećali su se mirisi Emanuela Ungara i Yvesa Saint Laurenta - obojica su ušla u povijest slavnom modnom revijom 'Bitka kod Versaillesa' 1973., na kojoj su se suprotstavili američki i francuski modni dizajneri kako bi prikupili sredstva za renoviranje palače.

Pedeset godina kasnije jedini pravi protivnik Jacquemusa je bezgraničnost njegove mašte. Gdje bi dizajnerova Diana mogla nositi njegovu raskošnost ako ne dok pleše cijelu noć u Versaillesu? No priča o Jacquemusovu priča je o 'dječaku čudu', modnom vunderkindu koji je doslovce pokorio modni svijet.

'La Bomba' i mala torba

Godina 2017. bila je određujuća godina u povijesti mode, vrijeme u kojem su se granice između ulične odjeće i naizgled nedodirljivog svijeta luksuza počele brisati. Kim Jones, tadašnji umjetnički direktor muškog odjela Louis Vuittona, pomogao je uvesti novu eru u industriji kada je predstavio suradnju prepunu logotipa Supreme, a ona je privukla duge redove kupaca i optimistične preprodavače iz cijeloga svijeta. Iste godine Balenciaga, pod vodstvom Demne Gvasalije, popularizirala je trend debeljuškastih tenisica s često rasprodanim modelom Triple-S, dok je Off-White Virgila Abloha nastavio napredovati uz rastuću prisutnost u modnom krugu.

Dok su mnogi brendovi užurbano lansirali snažno brendirane majice s kapuljačom i odgovarajućim trenirkama u nadi da će privući milenijalce i pripadnike generacije Z, u rujnu iste godine Jacquemus je izbacio svoju eksplozivnu kolekciju 'La Bomba'.

Prikazana u Musée Picasso u Parizu, upečatljiva revija francuskog dizajnera za proljeće/ljeto 2018. vjerojatno je bila ono što je Jacquemusa dovelo na čelo mode. Preplanule manekenke prošetale su se pistom u košuljama zemljanih boja i lijepo uvrnutim mini haljinama, s naramenicama koje su ležerno skliznule s jednog ramena i prorezima koji su sezali visoko do bedara. Kritičari i novinari hvalili su kolekciju - neki su je opisivali ponudu prilagođenu odmoru, kao odmak od Jacquemusova prijašnjeg rada, obično sastavljenog od hirovitih strukturalnih silueta i geometrijskih oblika.

U mjesecima nakon veličanstvene revije omiljena linija modnih dodataka Jacquemusa dosegla je kultni status, jer njegove torbice postale su novi omiljeni modni slatkiš u rukama slavnih osoba s A-liste, uključujući Emily Ratajkowski, Kim Kardashian, Kendall Jenner i Rihannu. 'Znam točno tko si ti, a znaju i moji džepovi', rekla je Rihanna kada je u Parizu upoznala dizajnera.

Strelovit uspon brenda tu nije stao. Sljedećih nekoliko Jacquemusovih kolekcija bilo je jednako dobro prihvaćeno, ako ne i glasnije od njegove impresivne 'La Bombe'. Najmanja torbica brenda do sada, nazvana Le Mini Chiquito, brzo je lansirala 1000 memeova kada je debitirala na Pariškom tjednu mode u kolekciji za jesen/zimu 2019. Šalu na stranu, Jacquemus neprestano postiže komercijalni uspjeh i privukao je neke od najvećih svjetskih e-trgovina i robnih kuća, od Net-a-Portera do Nordstroma. Kao novi miljenik mode, pokrenuo je i liniju muške odjeće 2018., a sljedeće godine otvorio je restoran Café Citron u Galeries Lafayette na Champs-Élysées.

'La Bomba' se često smatra prekretnicom u karijeri Jacquemusa, ali da bismo razumjeli što je dovelo do ove fenomenalne kolekcije, moramo se osvrnuti na početke njegova brenda. Kako mu baza obožavatelja nastavlja rasti, ono što neki od njegovih kupaca možda ne shvaćaju jest da to nije novi brend koji se pojavio niotkuda. Godine 2019. proslavio je 10. obljetnicu, a umjesto da tada promijeni smjer, upravo je zadržavanje vjernosti etosu marke omogućio Jacquemusu da stekne status modne zvijezde.

Dječak s juga osvojio je Pariz

Za razliku od mnogih stanovnika malog grada, Jacquemus nikada nije žudio biti netko drugi ili s nekog drugog mjesta. 'Svugdje oko mene, dok sam odrastao, svi su pokušavali biti Amerikanci, nosili su kape i slušali hip-hop', rekao je za Vogue, dodajući: 'Želio sam biti poput Sergea Gainsbourga.' I doista, njegove su kreacije gotovo stereotipno francuske, od širokih hlača s dubokim manšetama preko voluminoznih rukava do silueta pješčanog sata. Još od Christiana Lacroixa, koji je odrastao u blizini, takav čisto galski senzibilitet do tada nije prošao modnom pistom.

Podrijetlom iz Brame-Jeana, gradića u južnoj Francuskoj, Jacquemus je lansirao svoj brend 2009. godine, kada je imao 19 godina. Bilo je to godinu dana nakon što se mladi dizajner preselio u Pariz poslije prerane smrti majke. 'Kad sam imao 18 godina, moja majka je preminula u nesreći sa samo 42 godine. Bio sam u šoku i morao sam se ponovno izgraditi', objasnio je u intervjuu za Marie Claire. 'Shvatio sam da život može stati svakog trenutka.' Tri godine nakon osnivanja Jacquemusa, on i njegov brend već su bili na službenom rasporedu Pariškog tjedna mode.

U svega nekoliko godina ucrtao se na modnu kartu, postavši jednom od najsjajnijih zvijezda među najnovijim članovima francuskoga modnog neba. Njegov posao, koji je sam započeo, sada zapošljava 30 ljudi. I sve je to učinio prkoseći konvencijama - slušajući svoje prijatelje i svoje srce, ne razmišljajući ni na trenutak o tome da se dodvori korporativnoj podršci. Umjesto da se probije na stari način - stekne diplomu, stažira za glavnog dizajnera i poduzima male korake prema izgradnji vlastitog brenda - Jacquemus je uletio na scenu koristeći vrlo mudro koncipiran (i iznimno popularan, s više od 360.000 pratitelja) profil na Instagramu, a on prikazuje život iz snova vedre seksepilnosti i besramnog autoportreta, uz niz žustrih revija prikazanih na pisti, kako bi proširio svoju poruku. Naime bio je među prvima koji je ispričao svoje priče na Instagramu s tri povezane slike: 'Mislio sam da je to jače od klasičnog patchworka', objašnjava.

U određenom smislu cijela Jacquemusova modna karijera služi kao posveta stilu i duhu njegove majke. Fanatik buvljaka, dizajner je sneno lutao po Marché Saint-Pierreu u blizini Montmartrea prije gotovo deset godina, razmišljajući o njoj, kada je ugledao krojačicu u trgovini zavjesa. 'Pitao sam je koliko bi koštala izrada suknje', kaže. 'Rekla mi je - 150. Pitao sam može li je napraviti za 100. Sljedeći dan sam se vratio s tkaninom i crtežom suknje. Tako sam započeo svoju prvu kolekciju - bilo je vrlo spontano i zabavno.'

Kako sam kaže, oduvijek je znao da se želi baviti modom. 'Bio sam preplavljen energijom, bio sam opsjednut odjećom i želio sam otići u Pariz studirati modu. Želio sam kreirati forme, outfite za mamu i baku, govorio sam o tome bez prestanka. Bio sam jedini homoseksualac u školi, ali kad su me ljudi izopćivali ili vrijeđali, to me samo natjeralo da još više želim biti drugačiji. Utočište sam pronašao na internetu uz Skyblog i Myspace, gdje sam objavljivao fotografije koje sam stvarao u našoj garaži ili u vrtu. Bio sam opsjednut modom - odmalena sam želio pokrenuti svoj brend', ispričao je jednom prilikom.

Riskiranje mu nije strano. Karijeru je započeo organiziranjem događaja ispred Diorove revije tijekom Pariškog tjedna mode s modelima koji su mahali natpisima 'Jacquemus u štrajku'. Glavna urednica pariškog Voguea, Emmanuelle Alt, zaustavila se da vidi oko čega se digla buka, a godinu kasnije njegov je rad predstavljen u magazinu.

Od tada je Jacquemus stekao reputaciju jednog od najtalentiranijih mladih dizajnera na pariškoj sceni, čije se ime redovito ističe u tekućoj igri dizajnerskih glazbenih stolica u velikim kućama. Samoproglašeni 'sin farmera' oduvijek je igrao po vlastitim pravilima.

Kada je Dior 2017. godine odlučio svoju reviju pomaknuti na prvi dan Pariškog tjedna mode, na kojem je također nastupio Saint Laurent, Jacquemus se suočio s mogućnošću da bude zarobljen između dvije moćne kuće. Odlučio je igrati na sve ili ništa i prirediti svoju reviju večer prije, na dan zatvaranja Tjedna mode u Milanu, kada su mnogi modni urednici tradicionalno u prolazu - ili jednostavno nisu raspoloženi za večernju reviju. Kockanje se isplatilo, a njegova kolekcija za proljeće 2017. označila je prekretnicu za brend, osvojivši hvalospjeve kritičara i podršku slavnih osoba.

Dva sata i 40 minuta

'Točno dva sata i 40 minuta', odgovara Jacquemus, ne trepnuvši okom, kada ga pitate koliko je potrebno od trenutka kretanja brzog vlaka iz Avignona, blizu njegova malenog rodnog grada Mallemorta u jugoistočnoj Francuskoj, do trenutka u kojem stigne do stanice Gare de Lyon u Parizu. Za 33-godišnjeg modnog dizajnera TGV nije samo željeznička pruga, već žila kucavica - ona koja povezuje njegovu obitelj, a ona se još uvijek nalazi u selu u kojem je odrastao, i 'bandu' koju naziva svojom pariškom obitelji, s kojom redovito dijeli ručak u bistrou nekoliko blokova od svog studija, odmah preko puta kanala Saint-Martin. Okružen je najbližim prijateljima, ljudima koji su ga podržavali i ohrabrivali od najranijih dana njegova pariškog života, uključujući model i influencericu Jeanne Damas, čije su napućene, u crveno obojene usne postale legendarne na Instagramu.

Jacquemus je upoznao Damas i gotovo sve ostale pariške prijatelje preko društvenih mreža, a one su mu ponekad funkcionirale kao neka vrsta druge obitelji. Premda sada živi u Parizu, još uvijek dobar dio vremena boravi u Mallemortu - barem u svojoj mašti. Od svoje prve kolekcije, kojom se probio, prikazane u praznom bazenu 2013. godine s prijateljima kao modelima, bori se sa sjećanjem, izlijevajući svoju duboko osobnu priču ravno na pistu, bez posredovanja samosvijesti.

Kad mu je bilo osam godina, pisao je Jean-Paulu Gaultieru - još jednom Francuzu čiji su drzak stav i bunt imali velik utjecaj - nudeći svoje usluge kao stilista. 'Znate koji je bio moj argument u pismu? U svojim godinama bit ću najmlađi stilist - pa ćeš možda imati puno publiciteta zbog toga', prisjeća se, smijući se. 'Imidž je uvijek bio nešto što me zanimalo - od samog početka bilo mi je doista jasno da će svaka kolekcija imati naslov kao francuski film', dodaje. Jacquemus još uvijek sam radi sav vizualni marketing, umjetničko vođenje i reklamne kampanje za brend te kaže da su mu ti zadaci među najvećim užicima. 'Na početku, kada nisam imao novca za izradu zaista precizne odjeće, pripovijedanje je bilo jače od odjeće', kaže. 'Sve je pričalo priču o ovoj Francuskinji - ne Parižanki, nego Francuskinji.'

Možda je mlad, ali Jacquemus je daleko od mrzovoljnog umjetnika koji škraba i šara bez brige za svoju publiku. Gotovo sve na njegovoj modnoj pisti nalazi se na policama u njegovom showroomu. 'Svakom kolekcijom pronalazim pravu ravnotežu između konceptualnog i prostornog i nečega što je nosivo', kaže, ističući: 'Zaista mi je važno biti vjeran svom tržištu.' Njegovo tržište - njegovi obožavatelji - mladi su ljudi poput njega: ljudi koji su odrasli uz internet i ne sjećaju se drugog načina komunikacije.

Poput mnogih iz njegove generacije, čini mu se da neispunjen život ne samo da nije vrijedan življenja, već je i nezamisliv. On i Damas počeli su razmjenjivati videa kad je njoj bilo trinaest, njemu petnaest. 'Pisali smo male priče na Tumblru - mislim da smo bili pomalo zaljubljeni', opisao je to. Jedina osoba iz uskog kruga prijatelja koju nije upoznao preko društvenih mreža njegova je prijateljica Marion Amadeo, sada dizajnerova desna ruka, koju je upoznao na igralištu osnovne škole. Prijateljstvo je započelo tako da ga ona pitala je li on onaj dječak iz reklame. 'Da, to sam ja!' odgovorio je s istim velikim samopouzdanjem - ne drskošću ili uobraženošću, već aurom ponosa i postignuća - koje i danas pokazuje. I dok je druge pronašao u kibernetičkom prostoru, danas su dobri prijatelji i bliski suradnici. Pierre-Ange Carlotti, fotograf rođen na Korzici, redovito surađuje s njime, a Fabien Joubert, koji se s dizajnerom dopisivao preko interneta četiri ili pet godina prije nego što su se upoznali, sada je komercijalni direktor tvrtke. On i Jacquemus dijelili su stan u ranim danima, a to mjesto Joubert opisuje kao 'spilju s izlogom na Montmartreu, s dnevnim boravkom na ulici.'

Danas Jacquemus živi uz Seinu, u stanu za koji kaže da je 'pun boja: narančasta sofa na plavom tepihu s crvenim i žutim crtežima na zidovima. Moj pod je prepun knjiga koje sam skupio; moj kuhinjski pult prekriven je keramikom koju sam našao na buvljaku. Trenutačno sam opsjednut vrlo čudnim talijanskim pleksiglas lampama iz osamdesetih'.

Fotografije interijera svog doma baš nikada ne objavljuje, a privatnost čuva od očiju javnosti. 'Nikada ne objavljujem slike svog doma jer je to jedino mjesto koje volim držati privatnim. To je šareni nered. Plava i narančasta pomiješane s keramikom iz Marakeša. Izgleda kao da imam 10 godina', kaže dizajner, a dom dijeli sa suprugom Marcom Maestrijem.

Da nije postao dizajner, možda bi bio plesač. 'Prije sam plesao na vrlo visokoj razini. Stao sam s 12, u godini u kojoj sam trebao upisati balet. Ali i dalje često izlazim i plešem s prijateljima.'

Adrian Joffe i Comme des Garçons

S 19 godina, dok se većina njegovih vršnjaka još odlučivala za studij, Jacquemus, rođen u Provansi, već je priređivao modne revije u gerilskom stilu po Parizu i kucao na vrata trgovaca. Dvije godine nakon što je prikazao svoju prvu kolekciju 2009., Rei Kawakubo ugledala je njegovu odjeću na izložbenom prostoru u Tokiju i tako je ispisana modna povijest.

'Moja prva komercijalna kolekcija otišla je u izložbeni prostor u Tokiju 2011., kada sam imao samo 21 godinu. Dobio sam povratne informacije svih kupaca i ljudi koji su prošli pokraj tamošnjeg izložbenog prostora. Vidio sam i pročitao prekrasne komentare Rei Kawakubo o svojoj kolekciji, pa sam je guglao i rekao: 'O moj Bože!' kad sam shvatio tko je ona. Zatim sam sreo Adriana Joffea u Parizu i rekao: 'Adriane, daj mi posao u trgovini Comme des Garçons kako bih mogao platiti svoje kolekcije, da nastavim raditi na njima. A on je rekao: 'Ne, Simone, ti si umjetnik, neću ti dati posao u trgovini. Ne možeš dobiti posao.' Nazvao sam ga i rekao: 'Nisam zadovoljan tvojim odgovorom, Adriane. Želim posao jer moram zaraditi.' Dao mi je posao i počeo sam dva tjedna kasnije', ispričao je.

Što je Kawakubo vidjela u toj kolekciji 2011. godine? 'Bila je to moja najviše minimalistička kolekcija, bila je to stvarno 'najsiromašnija' kolekcija ikada. Samo kuhana vuna, puno različitih boja... bez detalja, bez džepova. I mislim da su vidjeli nešto s čime su se povezali. Mislim da je Adrian uvijek volio moju spontanost. On je vrlo vjeran sebi, a ja sam vjeran svojoj kolekciji. Spontanost ga je dirnula... Kad sam stigao u Pariz, to je bilo nešto novo. Izlagao sam svoje kolekcije u bazenu, u garaži 2011. godine', kaže dizajner.

'Adrian je bio jedina osoba koja bi sa mnom popila kavu kao s dizajnerom i razgovarala sa mnom kao s dizajnerom. Osjećaj koji je uvijek imao prema meni bilo je poštovanje. Ali u početku nisam znao tko je Adrian Joffe, pa ga nisam pokušavao zavesti zbog toga tko je on. Kad sam započeo svoju kolekciju, nisam znao tko je Margiela ili CDG. Bio sam tako naivan, s juga Francuske. I mislim da su pomogli ta vrsta spontanosti i razgovor s njim kao s ocem, kao s prijateljem... ne kao s Adrianom Joffeom. Ali sada shvaćam utjecaj i tko su oni, naravno', potpuno je iskren.

Većina 21-godišnjaka ne proizvodi sama modne kolekcije, a ipak, njemu je to pošlo za rukom. 'Za mene to na neki način nije bilo tako teško, jer živio sam san koji sam sanjao cijeli život. Nisam znao da je to tako teško, a svaki mali korak me veselio. Zvao sam baku zbog toga. Čak i da sam bio prodavač, nije mi bilo teško. Izgubiti majku s 18 - mislim da je to bila početna točka za mene da budem spreman za pokretanje svog brenda.

Sad nas je skoro 30 ljudi pod njegovom kapom, imamo zgradu i to je posao, na neki način. Prije sam radio kolekciju na ulici s prijateljem. Ali sada se dogodilo ono što sam želio - ovdje sam, i to je profesionalno. Mogu raditi što god želim, pa pokušavam pronaći pravu ravnotežu. Ostati spontan i naivan, ali s ravnotežom', kaže.

Samouki dizajner sa stavom koji se ne zaboravlja

Kada je u rujnu otvorio svoju prvu trgovinu na aveniji Montaigne, poznatoj ulici koja simbolizira luksuznu parišku modu, nastao je red koji je obilazio čitav blok. 'Jako sam ponosan što sam otvorio prostor Jacquemusa na aveniji Montaigne. Kao nezavisnom dizajneru, činilo se nemogućim da se smjestim ondje, pored divova industrije luksuza. To je bio san iz djetinjstva. Kupcima sam želio ponuditi impresivno iskustvo u kojem mogu otkriti odjeću, dodirnuti tkanine, pogledati umjetnička djela koja su me inspirirala i lutati uokolo kao u umjetničkoj galeriji, jedući kokice! To je Jacquemus, u koji se ne dolazi samo kupiti odjeću, već se uranja u iskustvo', kaže.

Naučio je sve radeći u trgovini Comme des Garçonsa u Rue du Faubourg Saint-Honoré te stvarajući kolekcije izvan radnog vremena. Joffe, osnivač i predsjednik Dover Street Marketa i suprug Rei Kawakubo iz Comme des Garçonsa, sjeća se dizajnera iz njegovih dana u trgovini. Ima oko za mlade talente – podržavao je Gošu Rubčinskog, među ostalim vunderkindima – a kaže da je od samog početka 'pao' na Jacquemusa. 'Odmah sam prepoznao svježinu i originalnost, ali što je najvažnije - snažnu viziju. Nikada nisam sreo nekoga tako odlučnog, tako utemeljenog i tako jasno usmjerenog na ono što želi raditi i postići.'

Odlučnost i neustrašivost prate ga od samog početka. 'Moj stav je bio - 'nećeš me zaboraviti'. Poslao sam e-mail svim urednicima u Parizu: 'Zdravo, ja sam Simon, imam 19 godina, ovo je moja prva kolekcija, morate je pogledati, hvala.' Nisam imao novca, ništa; samo sam imao svoje srce. Ne bojim se nikoga', ispričao je za Marie Claire.

Pisac i dokumentarist Loïc Prigent od samog početka bio je zadivljen dizajnerovom slatkoćom i iskrenošću - što je rijetkost u onome što Prigent naziva 'ponekad previše iscrpljenom scenom'. Bio je dirnut time koliko se Jacquemus osjećao ugodno sa svojim seoskim korijenima, a kaže: 'Bio je ponosan na bakinog magarca! Kad se pojavio, nije samo razmišljao izvan okvira - okvira uopće nije bilo. Nije imao modno obrazovanje, modne vještine stečene u školi, nikakvo znanje o modnom sustavu. Njegova je energija tako neodoljiva, tako stvarna i iskrena - a njegova je odjeća seksi na način na koji nijedna avangardna marka nije; nikad nije loša i bezvezna, nikad nije ni previše.'

Jacquemus sada izravno priča svoju priču ne samo putem društvenih medija, već i maštovitim prezentacijama. Jednom je publici dao da odjene bolničke kute - kako ne bi bili ometeni odjećom i jedni drugima, već da zadrže pogled prikovan za modnu pistu. Za kolekciju proljeće 2016. je, bos i odjeven u bijelo, vodio blijedog konja po kružnoj pisti. Za proljeće 2018., vjerojatno njegovu najrevolucionarniju kolekciju, napravio je slamnate šešire toliko goleme da su izgledali poput nautičara na steroidima. 'Rasprodali su se četiri puta!' kaže sav ozaren. 'Tvornica nije mogla izraditi više jer joj je ponestalo slame.'

Južnjački korijeni snažno su istaknuti u njegovom radu, a svaka kolekcija vrlo često proizlazi iz opsesije ili sjećanja. 'Ideja je zapravo raditi oko žene i precizne priče kako bi se to pretvorilo u nešto konkretno. Postavljamo si pitanja poput: 'Kakvu glazbu ona voli?' Ne dizajniramo odjeću i onda pokušavamo ispričati priču oko nje. Počinjemo s pričom, a zatim pokušavamo pronaći odjeću da je ispričamo. Nikada ne mogu obrnuto – to jednostavno ne radi.'

Mnogo je dizajnera koji ga inspiriraju: Christian Lacroix i Jean-Paul Gaultier, naprimjer. 'Sviđa mi se njihova 'francuskost'. U slučaju Gaultiera, iako je radio La Parisienne, uvijek sam mislio da je općenito više francuski, što je nešto što me oduvijek fasciniralo', kaže. Pierre Cardin čak je došao na njegovu reviju prije nekoliko godina. 'Rekao mi je: 'Nikad ne posjećujem izložbe osim Diorove, ali možda ću se potruditi zbog tebe.' Došao je i rekao mi: 'Imaš osobnost - obrati pozornost na tehniku.' To je tako slatko. Bio sam jako sretan što je Cardin došao i rekao mi da imam osobnost. Godilo mi je to i dirnulo me', rekao je.

Pod rukom s rastućom popularnosti ide i rastuća prodaja, a no dizajner o konkretnim brojkama ne voli govoriti. 'Prihodi se udvostručuju svake godine, ali ne otkrivam našu prodaju', rekao je prije nekoliko godina.

Ne krije da mu itekako odgovara kada svoje komade vidi na poznatim damama. 'Cijenim to, jer kada biraju neovisan brend, znate da je to njihov izbor. Često imaju velike ugovore s drugim brendovima, pa je odabir Jacquemusa, ovog malog Francuza, čisti izbor, čak i ako njihov stilist stoji iza toga. Čak i kada te nose ljudi koji dobivaju dosta kritika, poput Kardashiana. Kao Jacquemusu, nezavisnom dizajneru, sinu farmera, imati svoj provansalski šešir na jahti obitelji Kardashian znači nešto. I možete to shvaćati na dva načina: možete reći da postoji popis ljudi koji nisu cool i drugih koji su cool, ali ja to ne vidim tako. Samo pomislim: 'Vau, to je baš sjajno.'

Ima li to utjecaja na prodaju? 'Da, ponekad izravno utječe na prodaju. Slamnati šešir, primjerice, rasprodan je četiri puta. Imali smo liste čekanja za njega. Svi su se željeli udati baš s tim šeširom na glavi. Sjećam se da kad smo ga napravili, svi su rekli: 'Super je, ali nikad se neće prodati.' Naručili smo desetak primjeraka za glavni dućan, a onda je Zara napravila manju verziju i bilo ih je stvarno posvuda. Bilo je brendova stvorenih upravo oko ovog šešira', prisjeća se.

Iako se njegovo ime često spominje kada god se oslobodi čelno mjesto neke prestižne modne kuće, to ga uopće ne zanima, niti malo, a još je manje frustriran zbog toga. 'Ja, frustriran? Izgledam li tako?' kaže uz smijeh i dodaje: 'Reći ću vam isto što sam rekao Anni Wintour. Rekao sam joj da već imam veliku modnu kuću, onu koja se zove po mojoj majci. Imam jako puno posla jer trenutno ja odlučujem o svemu, a to je zapravo veliki luksuz. Pravi luksuz je sjesti na bicikl i doći na mjesto koje je 100 posto moje. Za sada je to ono u čemu najviše uživam.'

Oduvijek ističe da želi ostati neovisan i raditi pod svojim imenom. A upravo je to neobično u Parizu, biti neovisan i na čelu vlastite modne kuće. 'Za mene je to bio izbor. Možda nisam imao novca, ali nisam želio biti dio velike korporacije. Čekovi me ne zanimaju. Rekao sam ne svim brendovima i financijskim prijedlozima. Volim svoju slobodu, super mi je ovako. Najveći izazov za dizajnera je ostati slobodan. Uvijek sam to doživljavao kao vitalnu neovisnost', kaže i dodaje: 'Pokrenuo sam Jacquemus kako bih stvorio vlastitu verziju mode i slobodno se igrao kodovima, oblicima i tkaninama. U velikoj modnoj kući vjerojatno bih izgubio tu slobodu...

Ne radim ovo kao CV da bih dobio nešto zauzvrat. Zaista radim stvari iskreno i ne bih ih mogao raditi drugačije. Ako treba napisati priču, bit će iskrena ili nikako. U posljednje vrijeme prevladava mišljenje da je u našoj profesiji dobiti veliku modnu kuću pečat odobravanja, ali nije. Dizajner koji je dobio veliku kuću velika je vijest, a onda sve što čekate je koliko će proći vremena prije nego što dobijete nogu. Uvijek mi je to bilo iznenađujuće. To zapravo nije pečat odobrenja. Postoji hrpa drugih stvari. Volio bih da ljudi govore o mojoj knjizi, koja je za mene znak odobravanja, jer sam je radio s 20 umjetnika i mislim da je imala vrlo snažan identitet. Volio bih da ljudi govore o mojim kampanjama koje iznenađuju svake sezone ili mojoj odjeći koja se jednostavno prodaje.'

Jacquemusov uspjeh došao je u vrijeme u kojem su mnogi brendovi u industriji bili zauzeti svojom reinvencijom, postajući, moglo bi se reći, streetwear-friendly. Međutim, pridržavajući se i usavršavajući ono što najbolje zna, on je uspio stvoriti bezvremenske dizajne ženske odjeće koji su ponudili neku vrstu bijega od nove norme u modi. Dizajner je to najbolje opisao na svom profilu Dazed: 'Jacquemus ne govori o noćnom životu i klubovima i sličnim stvarima, više o voću i povrću i valjanju na travi.'

Postoji jedinstvena mješavina samopouzdanja i čuđenja koja dolazi s ovom vrstom ranog uspjeha - kada istovremeno možete osjećati da ste predodređeni za taj veliki uspjeh i iskreno zapanjeni što uopće išta postižete. 'Znao sam da će se to dogoditi - znao sam da je to moj život', kaže Jacquemus, tiho razmišljajući o putanji svojih posljednjih nekoliko godina. 'Ali u isto vrijeme, još uvijek imam toliko stvari koje želim ispričati, toliko opsesija i priča! Za mene je ovo tek početak.'